Zbog našeg užurbanog načina života i općenito življenja, ponekad se događa da nemamo vremena stati i uživati, osvrnuti se iza sebe i biti sretni zbog svega do sada ostvarenog.
Već neko vrijeme navečer, kad molimo kao obitelj, od djece tražim da nakon molitve zahvale Bogu za ono što su toga dana iskusili, za ono što ih je dirnulo ili razveselilo. Bude tu raznih komentara, ideja, stvari za koje su djeca zahvalna, no u početku im je trebalo više vremena da promisle za što sve imaju biti zahvalna.
Zašto? Zato što smo svi mi uglavnom vođeni željama i očekivanjima, a ovo što imamo i što ostvarujemo arhivira nam se nekako „pod normalno“. Zbog našeg užurbanog načina života i općenito življenja, ponekad se događa da nemamo vremena stati i uživati, osvrnuti se iza sebe i biti sretni zbog svega do sada ostvarenog.
Usporedite sebe danas i sebe prije pet godina
- Jeste li i koliko zadovoljni promjenama?
- Je li se uopće išta promijenilo?
- Očekujete li možda više od drugih da doprinesu vašem osjećaju zadovoljstva?
- Imate li snage za pokrenuti osobnu promjenu, pokrenuti se u smjeru koji vam je nepoznat?
- Baciti se u nepoznato s povjerenjem da će na kraju sve dobro ispasti?
- Čekate li neku situaciju koja će vas pogurati k takvoj avanturi?
Upravo u takvu avanturu upustio se nama svima znani Šegrt Hlapić. Njegova avantura je započela odlukom da mora razgaziti čizmice koje je majstor Mrkonja prema Šegrtovom mjerenju napravio tijesne. Shvativši da mora nešto iz temelja promijeniti, odlučio se na dalek put, na odlazak iz doma koji mu je bio sve, sva sigurnost. On napušta svoju sigurnost i odlazi u nepoznato da bi ispravio svoju grešku, ne znajući što ga sve putem čeka. Kako to inače biva, na putu mu se događaju razne putešestvije.
Ne jureći konačan cilj (razgaziti čizmice), on svoj put shvaća kao put osobne promjene kroz pomaganje drugima. On u hodu počinje shvaćati da je pozvan na nešto više, da nije slučajno ono što mu se događa, shvaća da mu se postavljaju pitanja na koja on spremno daje odgovor svojim ponašanjem.
Ono za što mi često nemamo vremena, stati i pomoći drugome, on radi svakim svojim korakom. Možemo reći da je cijelo svoje putovanje bio vođen pitanjem: „Tko, ako ne ja?“. Svjesno preuzimajući odgovornost na sebe, shvaćajući da pomažući drugima pomaže sebi.
Današnji čovjek sebi također postavlja jedno pitanje: „Zašto baš ja?“, no suštinski skroz suprotno, usmjereno samo na sebe, na zadovoljenje svojih potreba, ne gledajući na potrebe drugih ljudi. Tek kad se okrenemo prema drugim ljudima vidimo koliko malo treba da se ostvari dobar odnos.
Hlapić je to shvatio kada je pomogao curici Giti, kada ju je prihvatio kao suputnika i pomogao joj da se oslobodi gazde iz cirkusa. Metaforički rečeno, pružio je ruku u uzburkano more, ne gledajući da bi ga more moglo povući k sebi, i time spasio Gitu iz ralja cirkusa. Daleko od toga da je Hlapiću bilo lako, ne zaboravite da je imao osobu koja mu cijelo vrijeme otežava putovanje u obliku Crnog čovjeka, kakvog imamo svi mi u svojem životu. No, to ga nije obeshrabrilo, nije ga poljuljalo u vjeri u cilj kojem stremi.
Tako i vi, ne dopustite demonima svoje prošlosti i sadašnjosti, kao i strahovima za budućnost, da upravljaju vašim djelima, oduprite im se, preuzmite kontrolu, preuzmite odgovornost za svoj život.
Živite danas tako da sutra možete biti sretni s izborima koje ste danas donijeli. Hlapić je u jednom odisejevskom putovanju uspio napraviti izuzetno velike promjene u svom i tuđim životima. Za svoje nesebično ponašanje i riskiranje za druge je nekoliko puta nagrađen, iako je sve činio iz dobre vjere, ne očekujući nagradu. Njemu je sreća na licima drugih bilo nagrada. Ali, to je zapravo Život.
Kada najmanje očekujemo, kada smo zahvalni za ono što imamo, tada najviše blagoslova primamo. Tako je majstoru Mrkonji otopio kameno srce, Gitu vratio kući roditeljima i u konačnici razgazio čizmice.
„Onaj koji zna (zašto) živjeti, moći će podnijeti gotovo svakojako (kako) živjeti.“
– Nietzsche
