Budući da smrt nije integrirana u suvremenu sliku svijeta i ne može se objasniti znanstvenim metodama, ona za današnjeg čovjeka predstavlja kraj iza kojeg slijedi ništavilo i bezdan u kojem nestaje postojeći život.
Zbog takve predodžbe postojanja, modernom čovjeku, usmjerenom prvenstveno prema ostvarenju materijalne egzistencije, smrt je tabu i izvor straha. Čini se da smo napretkom tehnologije pomislili da možemo sve pobijediti, sve nadvladati, pa čak i smrt.
Na području opće zdravstvene brige i njege uspjeli smo produžiti životni vijek prosječnom čovjeku. Za vrijeme Rimskog Carstva, prosječan životni vijek Rimljana bio je 22 do 25 godina. Tijekom 1840-ih godina ljudi su u prosjeku živjeli nešto dulje od četrdeset godina. Nakon toga su ranih 1900-ih bolja prehrana, higijena, uvjeti življenja i razvoj sanitarnog sustava utjecali na produljenje životnog vijeka do šezdeset godina. Do početka 21. stoljeća, očekivani životni vijek pri rođenju iznosio je 80 godina za žene i 75 za muškarce. Kao da je glavni cilj života postao živjeti što duže, kao da je kvantiteta postala bitnija od kvalitete.
Čini se da tehnološkim napretkom, dostizanjem vrhunca određene civilizacije, dolazi do smanjenja zadovoljstva životom. Čovjek sreću i zadovoljstvo sve više traži izvan sebe. Pokušava se usrećiti stvarima koje su mu nadohvat ruke.
Usprkos svom osjećaju nadmoći i svemoći, moderni je čovjek zaboravio smisao svoga življenja.
Kako pitanje o smislu i svrsi života uvijek sa sobom povlači pitanje smrti i umiranja, oboje postaju nepoznanica. Preplavljen gomilom tehnoloških dostignuća i informacija, čovjek danas nije u stanju odgovoriti na temeljna pitanja vlastite egzistencije i suptilno ignorira pitanje smrti.
Tu se susrećemo sa središnjom temom Franklovog egzistencijalizma: život je patnja, preživjeti znači naći smisao patnje. Ako život uopće ima kakav smisao, tada patnja i umiranje moraju imati smisao, no nitko ne može drugome reći u čemu se sastoji taj smisao. Svatko ga mora otkriti sam za sebe i preuzeti vlastitu odgovornost na sebe. Nietzsche bi rekao da onaj tko zna zašto živjeti, može podnijeti gotovo svakojako kako živjeti.
„Svi žele ući u raj, ali nitko ne želi umrijeti.“
Joe Louis
Kako u umiranju ili patnji pronaći ikakav smisao, pitat će se prosječan čovjek danas. Da bismo na ovo odgovorili moramo prvo naglasiti kako je današnji čovjek daleko od Boga. Jer shvatiti smrt, prihvatiti smrt bez vjere je slično skakanju iz aviona bez padobrana. Možemo pokušati, no ishod nam je unaprijed otkriven. Današnji moderan čovjek je s obje noge u apostaziji. Apostazija je u katoličkom crkvenom pravu čin kojim vjernik potpuno napusti kršćansku vjeru ili zaniječe njezine bitne dogme. To se također može definirati u širem kontekstu kao prihvaćanje mišljenja koje je suprotno nečijim prethodnim vjerskim uvjerenjima.
Kako reći za sebe da smo vjernici, bez da prihvaćamo smrt? Kad je upravo iz pepela smrti Isus Krist podigao kršćanstvo i svojim primjerom nam pokazao put kojim nam je ići. Pokazao nam je da smrt nije kraj, da smrt nema zadnju riječ, već da nas na kraju čeka happy end.
Duhovna dimenzija, po Viktoru Franklu, je jedina koja uslijed svih događanja ostaje netaknuta, iz koje se čovjek može ponovno uzdići i pronaći smisao svog života. Vjera u život vječni, da je ovaj život na zemlji samo stepenica do vječnosti je ono što osobi koja ima vjeru daje nadu.
Zato budite zahvalni na stvarima za koje ste nekoć molili, a danas ih imate. Budite zahvalni na zajedništvu koje imate sa svojom obitelji, na prijateljima kojima je stalo do vas, na svakom danu koji imate jer sutra nam ne pripada. Sutra ne postoji, Bog tek mora stvoriti sutra.
Vaš Matej
