Korak po korak prelazimo iz jedne razine mjera predostrožnosti u drugu razinu. Kao da se pokušavamo približiti svakodnevici poštujuću zadanu distancu između virusa i drugih. Ni sami nismo više sigurni iza čijih ruku se krije Covid19.
To me podsjeća na igru mačke i miša iako nitko ne zna tko je u ovoj situaciji mačka, a tko miš. Zasigurno će vrijeme dati sve odgovore na bezbrojna pitanja koja nam se munjevito motaju po glavi. Sada, nakon novog zadanog i programiranog perioda života u izolaciji, treba krenuti od početka. Treba okrenuti tvorničke postavke života i očistiti puno toga što se nagomilalo kroz cijeli niz godina života. Svatko od nas bi se sada trebao zapitati koje su moje postavke života. Imam li neke postavke života koje sam izbacila iz funkcije zbog specifičnih životnih okolnosti ili ih kao takve nisam nikada aktivirala?
Koje su vaše autentične vrijednosti kojima niste do sada dali prostora? Možda će vaš odgovor biti ne znam, i to je kao prijelazna faza u redu. Važno je dati sebi vremena za promišljanje o vrijednostima koje nikada nisu uspjele isplivati na životnu površinu.
Moja promišljanja
Kada promišljam o sebi, ono što sam u vrijeme izolacije zapazila je da me na površini neizvjesnosti i straha održavala ljubav prema mojim kćerima. Jako je mali broj ljudi koje sam do jučer nazivala svojim prijateljima nakon ovog iskustva to i ostalo, oni su sada samo poznanici.
Prkosna snaga duha, vjeroispovijest i edukacija poput kola za spašavanje pomagali su kada su negativne emocije poput demona pokušavale razoriti i ono malo nade koju sam ljubomorno čuvala samo za sebe.
To su bili moji jokeri, moji unutarnji kapaciteti kojima sam podržavala sebe. Zbog toga sam ponosna na sebe i zahvalna što ih posjedujem.
Za sve nas pandemija je novo iskustvo. Za neke vrlo ružno, bolno i zastrašujuće. Iskustvo je uvijek ispred svake teorije, ono ulazi u naša uvjerenja i našu svijest.
Odgovornost prema sebi
I sada, kada se polako pokušavamo prilagoditi na nove uvjete života, vrijeme je da aktiviramo neke programe koji su cijelo vrijeme možda neaktivirano stajali na tvorničkim postavka života. To znači preuzeti odgovornost prema sebi.
Biti odgovoran prema sebi i drugima za većinu znači preuzeti zadatke, kako svoje, tako i tuđe. Odgovornost je sloboda izbora u kojoj se traži od nas da budemo proaktivni. Odgovornost nije sinonim za dužnost. Ona nikako ne smije biti nametnuta. Dužnost koja stvara osjećaj krivnje i straha od posljedica nije odgovornost.
Ako kormilo života dajemo u ruke drugih osoba, oni nas mogu usmjeriti ka nekim nepoznatim destinacijama u kojima nas može dočekati nelagoda, nerealna očekivanja i ishodi koje ne želimo.
Posttraumatsko iskustvo postavlja svakome od nas pitanje želim li unijeti nesigurnost u novo razdoblje svoga života, želim li ostati zarobljena u prošlosti? Ono što moramo razumjeti i bezbroj puta si ponoviti je da su naše emocije dio nas, ali one uvijek moraju biti manje od nas. Ako se želimo razvijati u pozitivnom smjeru onda trebamo prihvatiti bol koja dovodi do transformacije i adaptacije na tvorničke postavke života.
Vaša Dubravka
Povezano: Jeste li u životnom balansu?
