Život je lijep. La vita è bella. Naravno da nam se u zadnje vrijeme, kada mjere popuštaju, sigurno čini još ljepšim. No, ono što me potaknulo na pisanje je ljudska sposobnost da od najgorih mogućih uvjeta u kojima se nađe, čovjek pokuša napraviti nešto smisleno. Pronaći smisao u životu čak i kada je okružen velikom patnjom, tugom, boli, neizvjesnošću.
Ljudska patnja je često spojena s nekim gubitkom vrijednosti, koja pomaže čovjeku koji pati da pomirenje i prihvaćanje vlastite sudbine pronađe tako što on sam sa svoje strane ostvaruje nove vrijednosti. To može biti čin umanjivanja patnje ili herojsko držanje kojim on podnosi patnju.
Život je prilika koja nam svaki dan nudi da postanemo ono što još nismo, ali bismo htjeli, mogli i trebali biti. La vita è bella
U filmu „Život je lijep“ možemo vidjeti Guida, talijanskog Židova, koji usprkos svemu što se sprema, životu kaže DA. Možemo donekle povući paralele između onoga što se njemu događalo s ovom situacijom s kojom smo suočeni u zadnje vrijeme.
On je fizički otišao u logor. Mi smo, uglavnom, ostali u svojim domovima koji su nam se često činili kao zatvor jer nismo imali slobodu otići i vratiti se kad poželimo. Svatko od nas ima priliku biti Guido. Biti osoba koja uzdignute glave, bez očajavanja prihvaća svoju sudbinu. Uz veliku dozu humora, znajući da biti čovjekom znači biti svjestan i biti odgovoran. Svjestan sebe nasuprot drugih i biti odgovoran za sebe i svoje postupke, misli i djela. Vidio je da se svi naši životi preklapaju. Da netko nije odgovoran samo za sebe, nego i za okolinu u kojoj živi i radi.
Shvatio je da se njegovi planovi mogu razrušiti, da se smisao njegovog života može preinačiti, no ipak – uvijek ima netko, uvijek ima nešto za koga (za što) se isplati živjeti.
Tako je u filmu Guido osmislio čitav svijet svome sinu da bi ga „zaštitio“ od okrutne istine i stvarnosti logora. Osmislio je da je cijeli boravak u logoru jedna igra koja završava osvajanjem tenka.
Nešto što smo svi mi roditelji činili za vrijeme potresa i ovog virusa; pružali djeci sigurnost i podršku. Djeca najbolje upijaju ono kako se mi ponašamo i živimo, puno manje od onoga što im govorimo.
Tu možemo iskoristiti jedan pojam iz Logoterapije Viktora Frankla, koji on naziva prapovjerenjem. To je intuitivni osjećaj da netko ili nešto veće od nas brine o nama. Kada mislimo da će sve na kraju ispasti dobro. Kada vjerujemo da postoji Bog koji se brine da sve na kraju bude dobro. Živjeti svoj život pomireni s činjenicom da on ima početak i kraj, a na nama je da odgovorimo na sva njegova pitanja, na sve izazove stavljene pred nas.
Budimo zahvalni na životu koji nam je dan
Budimo zahvalni na životu koji nam je dan. Razina zahvalnosti koju nosimo u sebi odgovara zadovoljstvu vlastitim životom. Jesmo li zadovoljni vlastitim životom? Ako nismo, otkrijmo u čemu je problem i počnimo s rješavanjem istog.
Upravo nam je ova situacija izolacije pokazala bez čega možemo kada moramo i bez čega stvarno ne možemo.
Izazovna vremena su pravi trenutak za napraviti promjenu. Jedna od promjena može biti promjena stajališta u kojoj zauzimamo drukčiji stav prema istoj osobi, situaciji, događaju kroz koji otkrivamo neke pozitivne elemente.
U suočavanju sa situacijama koje nam dolaze i čini nam se da nas nadilaze, pomaže nam teza da svaka situacija ima neki smisao (nije svako zlo za zlo), smisao koji nam ponekad nije odmah vidljiv ili nam nije razumljiv, no nakon nekog vremena nam se „otkrije“ i cijela situacija nam postane jasna.
Moramo također biti svjesni da se baš svako neraspoloženje i svaka tragedija ne mogu popraviti, puno toga se jednostavno mora izdržati. No, čim prije saznamo zašto i čemu, u mogućnosti smo više neku situaciju izdržati. Tako su Guido i sin izdržali cijelo vrijeme u logoru. Imali su situaciju koju nisu mogli promijeniti, pa su bili izazvani promijeniti sami sebe. Oni su svoj boravak pretvorili u igru, osvajajući bodove, fiktivno se natječući s ostalim zatvorenicima za glavnu nagradu, tenk. I koliko god to bilo nemoguće ili nezamislivo na početku, život im je uzvratio osvajanjem prvog mjesta.
Zato privežite svoja kola za zvijezdu, kako bi rekao Leonardo da Vinci, jer i u najcrnjoj noći negdje postoji jedna zvijezda, namijenjena upravo vašim „kolima“, od samog početka i bez kraja.
Vaš Matej
