Nakon Korone koja nam je oduzela osnovne ljudske slobode, nakon potresa koji nam je utjerao strah u kosti i nakon užasnog zagađenja zraka zbog kojeg i aplikacija nosi gas masku, počele su me brinuti misli o istinitosti teorija urote. Vjerujem da nisam jedina.
Možeš pročitati puno savjeta stručnjaka kako se nositi sa stresnim situacijama kao što je ova, možeš pročitati brdo motivacijskih poruka ili meditirati svake noći pokušavajući dokučiti dublji smisao svega, ali niti jedan način te neće umiriti dok ne dohvatiš neku nit koja će te intelektualno zadovoljiti. Nit koja sve povezuje, a opet sve pušta da se odvija i nema otpor prema ničemu.
Ja sam svoju nit pronašla u podcastu Velebit, odnosno u intervjuu s Krešimirom Mišakom, autorom emisija Na rubu znanosti, publicistom i novinarom.
On nesumnjivo vjeruje u NLO-e, u kolektivnu svijest, u dušu, u razliku misli i biti, u astrologiju, u epigenetiku, u planirane ratove, novi svjetski poredak, reguliranje klime, potresa i druge slične teme o kojima nećemo lako pronaći štivo u redovnim medijima ili lektirama.
U novoj knjizi (koju još nisam pročitala) govori o spajanju čovjeka i tehnologije i vjeruje u znatno promijenjenu budućnost koja iz nje proizlazi. U tome naravno vidi iskorištavanje čovjeka na način koji mu nije prirodan, kao i neke sasvim nove prijetnje za pojedinca. Međutim, ne priča o tome kao o nečem zastrašujućem, jer nije ništa lošije nego što je bilo do sada.
Kroz cijelu povijest čovječanstva ljudi su u odnosu gospodara i roba/kmeta/sluge/radnika. To nam je većini jasno. Kao i činjenica da smo mi uvijek ovaj drugi dio u odnosu. Iako smo kroz 20. stoljeće stekli dojam da smo se pogospodili, nismo. Samo su nam obukli odjela. Tako će i u budućnosti postojati isti odnos, ali na drugi način. Na mene je njegova misao djelovala utješno, jer kako i sam Mišak kaže citirajući Zagorce, nigdar ni bilo da ni nekak bilo.
Smirila me i potvrda raznih ideja, koje mediji ne bi li im umanjili vjerodostojnost popularno zovu teorijama urota. Možda vam je to čudno, ali baš me prizemljilo shvaćanje da netko tko zna puno o svemu, ipak mirno i sretno živi. Utješilo me to znatno više od pjevanja Moje domovine s balkona. Možda nam ta pjesma grli srca, ali budi i zlu slutnju koja postavlja pitanja. A Mišak daje odgovore. Možda neprihvatljive sustavu, ali prihvatljive umu. I to bez histerije kakvom mediji prikazuju teoretičare zavjera. Baš suprotno, daje neke nepoznate odgovore na poznata pitanja, koje mijenjaju cijeli koncept shvaćanja čak i naše sadašnjosti, a posebno budućnosti, ali sa smirenim tijekom misli koje ne pružaju otpor prema promijeni koja slijedi.
Dogodit će nam se budućnost
Pitam se sada ovako osviještena, zar smo uistinu mislili da će se naš osobni život vijek odvijati bez značajnih promjena? Ili da će se ostvariti nelogičan strah i da će se ponoviti neka grozna povijest? Ne, dragi moji, dogodit će nam se budućnost. Zar to nije sasvim prirodno?
Kaže Mišak da bi trebali biti poput vode. U koju god posudu je stavili ona će poprimiti njezin oblik, ali će uvijek zadržati svoju bit.
Najljepši dio intervjua je dio o duhovnom napretku koji će se događati, i već se događa, paralelno s kompjuterizacijom ljudi. Čipovi ne mogu nadomjestiti čovjekovu bit, zato ju moramo dobro čuvati u nadolazećim promjenama. Mi jesmo i materija i misao, a tehnologija taj dio može bolje. Međutim, mi smo i iracionalni san. Mi smo dio cjeline kojoj priča sinkronicitet. Mi smo pjesma koja ne govori izravno, ali je svi razumiju. Mi smo dio svemirske geometrije. Mi smo tu gdje trebamo biti.
Ne znam bi li Mišak potpisao ovu interpretaciju intervjua, pa vas pozivam da ga sami pogledate i donesete svoje zaključke. Ako ništa drugo, barem ćete odmaknuti misli s Korone i razbiti sivilo trenutne svakodnevice.
