Kao i sve sugrađane, i mene je zatekla situacija obiteljske izolacije, neodlazak na posao te rad od kuće prema potrebi, zbog velikog rizika izlaganju korona virusu.

Kupili smo namirnice i odlučili provesti izolaciju s četvero djece u dvosobnom stanu, koji hvala Bogu, ima veću terasu i ostavu na istoj etaži, tako da s vremena na vrijeme imamo priliku „biti na zraku“.
Nekako sam se počeo navikavati na to da ne “mrdamo” iz kuće.

Budući da sam osoba koja ne voli biti previše u kući, uvijek tražim razlog za bijeg, bio to odlazak u parkić s djecom, zaručnički tečaj na kojem govorim kao psiholog, bila to moja neokatekumenska zajednica u Župi svetog Josipa na Trešnjevci, bilo što samo da nisam doma, nije se bilo lako naviknuti na boravak isključivo u zatvorenom prostoru.

Taman kad sam sam sebi racionalizirao sve aspekte izolacije i pomirio se s činjenicom da jedno duže vrijeme mora biti tako, dogodilo se nešto sasvim neočekivano.

Potres. Potres!

Tih 10 sekundi ili koliko je već trajao redimenzionirao je cijelu moju koncepciju boravka u stanu. Cijelu moju unutarnju koncepciju.

Da se izrazim filmskim rječnikom, ovaj potres je za mene bio kao kad su Japanci napali Pearl Harbor. Sad će se netko upitati zašto sam to tako dramatično doživio.

Za početak, potres je nešto sasvim neočekivano, out of the blue. Već sama situacija korona virusa koji je nepredvidiv sam po sebi, odnosno lako se prenosi, je nešto što čovjeka dovodi u stanje stalnog propitkivanja i promišljanja. Što smijem dodirnuti, na što se smijem nasloniti, kako i na koji način se izuvati, koliko dugo prati ruke itd…

Sve su to pitanja koja nas muče. Nekog više, nekog manje. Iako sama činjenica da stvari koje smo do tada radili mahinalno, automatski, sada moramo konstantno osvještavati, stavlja na osobu određeni psihološki teret.

Odjednom su nam svi postali „tihi“ neprijatelji, svi ljudi koje smo do tada pozdravljali u tramvaju, u vlaku, na poslu, ljudi s kojima smo pili kave i ručali, svi su odjednom postali „prijetnja“.

Većinu društvenih aktivnosti i kontakata smo morali staviti po strani, što također ne doprinosi psihološkoj stabilnosti osobe koja određenu dozu svoje sigurnosti stavlja u socijalnu mrežu.

Naravno, u današnje vrijeme tehnologije, prebacili smo se „on-line“, ali ta virtualna kava jednostavno nema onaj „terapeutski“ miris i “šmek” kao ona prava.

No, to je nešto na što su se ljudi počeli navikavati i prilagođavati, iako nam kao ljudima teško pada nepoznavanje dužine trajanja ove krize. To je također faktor koji otežava adaptaciju na stresnu situaciju, nepoznavanje dužine trajanja krize. Svi mi križamo dane na kalendaru, no puno je lakše kada ih odbrojavamo „od nazad“ prema početku, što u ovoj situaciji nismo u mogućnosti.

Kad na sve to dodamo potres, koji je mnogima „prelio čašu“ bilo da je bila skoro puna, bilo da ju je tako jako zaljuljao da se svejedno prelila, efekt je isti.

Došlo je do izlijevanja emocija na sve strane.

Kako se ja ne bih ponavljao kao sve moje kolege koji se osvrću na ovu situaciju, dat ću vam dio sebe u ovom članku.

Prva subota u mjesecu

Krenut ćemo s jednim pitanjem. Na što prvo pomislite kada kažem prva subota u mjesecu? Svi vi koji ste pomislili na tržnicu, kumice na placu, šetnje u prirodi… vjerojatno ste rođeni nakon rata.

Svi vi koji ste pomislili na sirenu u 12 h, nalazite se u mojim cipelama. Prvi put kada sam toga postao svjestan bilo je prije 17 godina, moje prvo ljetovanje kod buduće supruge. Njena kuća je bila tik do Vatrogasnog doma. To samo po sebi nije zabrinjavajuće, dok nije došla ta famozna prva subota u mjesecu. Na prvi zvuk sirene, u meni se aktivirala takva biološka bomba da cijeli dan nisam mogao sebi doći.

Zašto?

Zato što me je ta sirena vratila u sjećanje na sve trenutke rata, svako trčanje u podrum, svaku pogibiju člana moje obitelji, ljudi iz ulice, iz mog Slavonskog Broda, svaku granatu koja je pala na njega. A bilo ih je neizmjerno puno. Tijekom napada na Slavonski Brod od 1. rujna 1991. do 7. listopada 1992. palo je 130 teških bombi („krmača“), 14 raketa („zemlja-zemlja“), 11651 granata (među koje nisu ubrojene neeksplodirane ili one o kojima nije javljeno s terena). Oglašeno je 1500 opasnosti (1024 opće opasnosti i 226 zračne opasnosti), od toga je 85% bilo tijekom 1992. godine (Aberle, 2016).

Pišem ove podatke kako bih dočarao svakom čitatelju ono o čemu je Pavlov pisao. Ivan Petrovič Pavlov je bio pionir biheviorizma, na istraživanjima sa psima (slinjenje na zvuk zvonca) ustvrdio je proces formiranja tzv. uvjetnog (kondicioniranog) refleksa i za to dobio Nobelovu nagradu 1904. godine.

Panični strah i tjeskoba

Zbog svega gore navedenog, u meni je ovaj potres izazvao taj panični strah, tjeskobu, fight or flight dvojbu, tako žestoku reakciju organizma kakvu dugo nisam osjetio. Trebao mi je skoro cijeli dan da se „iščistim“ od kortizola, adrenalina i noradrenalina, bez obzira na to što sam ja „glavu“ urazumio puno prije.

Svima nama koji smo na neki način bili sudionici rata, ovaj potres je pokazao što znači patiti od PTSP-a. Što znači razumski si objasniti sve aspekte stresa i dimenzije smirivanja, dok se tijelo očajnički bori da preživi „još jedan dan“.

Upravo taj mehanizam se aktivirao kod ljudi u Zagrebu ovih dana jer je puno njih došlo u Zagreb iz Vukovara, grada Heroja, iz ostalih dijelova Slavonije, Bosanske Posavine, okolice Zadra i ostalih područja koja su bila zahvaćena ratom i svi duboko u sebi imaju ove mehanizme rata pohranjene.

Nakon tog događaja na ljetovanju o kojem sam gore pisao, uglavnom pazim na svaku prvu subotu. Imam spremne slušalice pa pustim najdražu pjesmu, sad kad imam djecu, onda me u tim situacijama oni svi zagrle jer osjete moju nervozu i žele mi biti podrška. Hvala im na tome. Sav moj su svijet.

Budite sretni što u svakoj životnoj situaciji, predvidivoj ili ne, imate ljude kojima značite i koji su uvijek uz vas.