Kad govorimo o granicama, prvenstveno svi pomislimo na djecu. Djeci trebaju granice, zar ne? Djeca su nepredvidljiva, ne shvaćaju opasnost, nemaju pojam vremena, ne mogu odgoditi svoje želje, nemirna su, brzopleta, šlampava, smotana.

Sad zamislite svog kolegu/kolegicu na poslu, člana obitelji, prijatelja. Umjesto djeca iz gornje rečenice, stavite njihovo ime i vidjet ćete da se na neke od njih odnosi sve ovo što smo za djecu naveli. Kako to?

Zato što i nama odraslima trebaju granice. Zašto? Zato da bismo se više cijenili, a posljedično će nas i drugi više cijeniti i poštovati. Kako?

Evo jedan primjer – Ivana je osoba koja voli svima udovoljiti, biti svima na raspolaganju, pomoći svima (helfer sindrom). No, s druge strane, to podređivanje života drugima ima svoju cijenu. Kako naći vrijeme za sebe kad si uvijek na raspolaganju drugima? Kako naći vrijeme za svoju obitelj? Muža? Djecu? Kad si uvijek drugima na raspolaganju.

Bila to kolegica s posla kojoj si baš ti životni oslonac ili prijateljica sa zbora kojoj si ti „srodna duša“ (čitaj katalizator negativnih emocija – besplatni psihoterapeut). Kako se uopće dovedemo u to stanje da nam naše vrijeme nije bitno, da su nam drugi bitniji od nas samih i naše obitelji.

Zašto se ne možemo oduprijeti „pozivima u pomoć“ drugih ljudi?

Ima više uzroka ovakvog ponašanja koje je unutar osobe duboko ukorijenjeno, ponekad toliko duboko da to osoba doživljava kao neodvojivi dio sebe. Probajmo barem malo rasvijetliti zašto se ne možemo oduprijeti „pozivima u pomoć“ drugih ljudi.

Jedan od uzroka može biti odrastanje u sredini u kojoj smo morali izbjegavati reći „ne“ kako bi drugi bili sretni. Osobe koje imaju problema s ovim su općenito jako osjetljive na emocionalan podražaj. Tako da one od malih nogu pokušavaju udovoljiti drugima i učiniti ih sretnima (people pleasers).

Moguće je i da su takve osobe odrasle u obitelji u kojoj su ih učili da se izbjegavaju konflikti umjesto da se s njima suočavaju kako dolaze. To je situacija kada bi mi nekome i prigovorili što iskorištava našu dobrotu, kada vidimo da nas se iskorištava, ali nemamo snage i alata izboriti se za sebe. Izboriti se za sebe ponekad znači ući u sukob s drugima, a cijelo djetinjstvo su nas učili da izbjegavamo konflikte. Sad, kad smo „veliki“, jednostavno to nemamo u sebi. Još jedan mogući scenarij je da su roditelji rješavali sve situacije u kojima smo se kao dijete, adolescent i odrasla osoba nalazili. U takvom okruženju mi se jednostavno nismo morali suočavati sa svojom neodgovornošću, nedostatkom planova i discipline.

Problem je također i interakcija koju imamo s roditeljima tijekom djetinjstva. Djeca od malih nogu uče iščitavati naše emocije i probleme koji nas muče, bez obzira koliko mi njima govorili da je sve u redu. Djeca jednostavno “namirišu” da nešto ne štima. Odgovaranjem da je sve uredu, mi djeci indirektno govorimo da ne slušaju svoju „intuiciju“, da taj osjećaj koji imaju nije istinit. Djeca u takvim situacijama ostanu vjerna sebi te mogu doživjeti roditeljski povrijeđeni pogled kad od svog djeteta čuju „ne“. Ali nije to bilo koji pogled, jer svi mi kao roditelji moramo razumjeti da će nam djeca ponekad reći „ne“.

Bitnija je ona reakcija nas roditelja koja nakon toga slijedi. Mi, roditelji, tada moramo imati na umu da se dijete u fazi odrastanja formira u osobu, gradi svoju ličnost i da se neminovno naši „karakteri“ moraju sukobiti. Jedna stvar je sukobiti se u smislu manjeg „okršaja“, a potpuno druga stvar je „nokautirati“ dijete, da se tako izrazim. Ja recimo u fazi „manjeg okršaja“ dozvoljam da me djeca u nešto uvjere, odnosno da ne moram (i ne mogu) ja, kao roditelj, uvijek biti u pravu. Nakon nekoliko situacija u kojima roditelj „nokautira“ dijete jer mu nikad ne dozvoljava da bude u pravu, dijete je u strahu zauzeti se za sebe. Zauzimanje za sebe znači bol, a svi mi izbjegavamo bol. I tako dođemo do toga da kao odrasla osoba činimo sve da izbjegnemo konflikt s prijateljima. Nagonski dio nas samih nam šalje signale da zauzimanje za sebe ima cijenu. Bolnu cijenu.

Postavljanje granice znači da cijenimo sebe i svoj integritet.

Sve ove navedene situacije itekako imaju veze s našim granicama i postavljanjem istih. Postavljanje granice znači da cijenimo sebe i svoj integritet. Sjetimo se kako smo se osjećali kada vam se u tramvaju ili nekom drugom prijevoznom sredstvu netko previše približio? Ili kad nas ne daj Bože, neprimjereno dodiruje? Osjećamo se napadnuto jer su nam fizičke granice ugrožene.

Ista stvar se događa s našim unutarnjim granicama. Mi odrastanjem utječemo na osjetljivost tih granica. Normalno da ako smo 100 puta ugasili „unutarnji alarm“, koji nas je upozoravao na proboj granica, da je on izgubio svoju svrhu i funkciju.

Zato, pokušajmo se vratiti na „tvorničke postavke“, pokušajmo uhvatiti sebe u svemu tome. Prvi korak je uvidjeti gdje griješimo. Nisu drugi odgovorni za naše ponašanje i naše postupke. Mi ponekad želimo da jesu, jer bi to značilo da mi nismo odgovorni, da mi nismo krivi za određena ponašanja jer su nas drugi „uvjetovali“. Mi sami moramo naučiti kada reći „da“ i kada reći „ne“. Isto tako, mnogo puta mi očekujemo da nas drugi pitaju „Što mi želimo?“, a to isto pitanje tako rijetko sami sebi postavljamo u situacijama koje nam život servira.

Dakle, što je to što VI ŽELITE?

Izađite iz svoje sjene i zauzmite se za sebe.