Iako su na žalost veoma česti, spontani pobačaji su tema kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje.

Svaka četvrta trudnoća završava spontanim pobačajem.

Uzroke ponekad nije moguće otkriti, ali se među najčešćim izdvajaju kronične bolesti majke, poput šećerne bolesti, hipertenzije, bubrežnih oboljenja, poremećaji rada štitne žlijezde itd.

Kada je riječ o akutnim bolestima, kao uzročnici se najčešći izdvajaju infekcije različitim mikroorganizmima ili određena trauma. Težak emotivni šok može također dovesti do gubitka ploda. Na listi uzročnika je i prekomjeran unos alkohola, pušenje i upotreba psihoaktivnih droga. Urođeni ili stečeni anatomski poremećaji majke su odgovorni za 10 do 15 posto pobačaja.

Kad ti se cijeli svijet preokrene naopačke

Jedna stvar je o tome čitati, no potpuno druga je kada se to i vama dogodi. Nama se dogodilo dvaput. Supruga i ja smo prvo dijete dobili 2010. godine. Već u toj prvoj trudnoći su se nazirali problemi budući da je supruga u trećem mjesecu trudnoće prokrvarila. No, Bogu hvala, bebica je „ostala na mjestu“.

Nakon toga, 2012. i 2013., supruga je također prokrvarila i oba puta smo izgubili bebice. Tada ti se cijeli svijet preokrene naopačke, posebno prvi put kad nam se to dogodilo.

Tada smo već imali dijete pa se na njega usmjeriš u toj cijelo zbrci. Ipak, dio tebe tuguje duže vrijeme. Teško se pomiriti s činjenicom da bebe više nema, da više nije tu… Ljudski se javlja krivnja i pitanja jesmo li ikako to mogli spriječiti.

Promišljamo jesmo li nešto pogrešno napravili. Svi mi mislimo da će sve ići u dobrom smjeru ako uzimamo vitamine, čitamo literaturu, slušamo ginekologa i njegove savjete. Često to tako i bude, no opet sve je veći broj slučajeva u kojima sve radimo „kako treba“, no trudnoća završi prije vremena.

Krivnja

Velike probleme u prihvaćanju situacije i kretanju ka oporavku uzrokuje krivnja. Kako je uopće moguće barem malo ne kriviti sebe? Razmišljati je li nam je trebao neki izlet, neki napor koji smo imali, je li to zbog „one i one“ situacije i slično.

Neminovno se u ovakvim situacijama moramo osloniti na podršku cijele obitelji, posebno muža koji se također pokušava na svoj način nositi s ovom situacijom, sam sebi racionalizirati i osvijestiti neke stvari, te uz sve to biti bezuvjetna podrška supruzi koja osjeća praznina, zbunjenost, šok i nevjericu.

Logoterapija Viktora Frankla nam tu pokušava pomoći svojim osnovnim spoznajama. Da prihvatimo ono sudbinsko, odnosno sve ono na što nismo i ne možemo utjecati, što je život sam po sebi, kao što je to situacija s gubitkom djece u ovom slučaju. Jer nismo mi ti koji pitamo život, nego je život taj koji nas pita, koji nama servira situacije i događaje.

Ono sudbinsko

Mi s druge strane imamo slobodan prostor, prostor u kojem možemo vršiti određene preinake da bismo se lakše nosili s onim sudbinskim. To je prostor u kojem mi biramo svoje ponašanje. Mi smo ti koji nosimo odgovornost za svoja ponašanja. Mi smo ti koji nalazimo utjehu u obitelji, vjeri, prijateljima. Jer život je ponekad nepredvidiv i neshvatljiv, da bi se već u idućem trenutku dogodio neki kopernikanski obrat iz kojeg će proizaći smisao.

S obzirom na tematiku gubitka djeteta u trudnoći, preporučujem pogledati film „Heaven is for real“, nakon kojeg smo mi našim anđelima na nebu dali imena. Mihael i Marija.