Budući da svi znamo da medvjedi spavaju zimski san, sa sigurnošću možemo utvrditi da ja nisam medvjedica, bez obzira na činjenicu što se neki baš ne bi složili s tom konstatacijom.
Ja sam neka druga vrsta životinjice, obzirom da sam prespavala ljeto i probudila se s prvom maglom, mrazom i smrznutim nogama, jer nisam obula čarapice prije spavanja. Dakle, ja sam prodisala. Napokon!
Dok se magla spušta, moje oči se otvaraju i ja se veselim svakom novom danu. Baš sam naopaka ženska! I neka sam.
Tko je uopće taj koji određuje što je normalno, a što nije?
Tko je izmislio te okvire u koje nas guraju od rođenja?
Tko kaže da žena sa sfrkanom punđom navrh glave, koju ni tri vrhunska frizera ne mogu raspetljati, grafitnom olovkom iza uha, u staroj ofucanoj ali udobnoj trenirci, s laptopom na koljenima i čašom hladnog muškatnog vina ne može biti lijepa i sretna?
E taj koji to kaže, nije imao čast vidjeti mene takvu (čitaj: u fazi pisanja). Kad je žena sretna, bez obzira kako izgleda u tom trenu, kad se smije i kad iz nje zrači pozitiva, tad je najljepša. I lijepo molim sve one koji smatraju da je to nije istina, da od.ebu u troskoku, jer ti nisu nikad bili, niti će ikada biti sretni. Ne, nisam bahata ni vulgarna, samo sam iskrena i sretna. Sretna što imam dar za koji nisam ni znala da imam, sretna što sam našla smisao svog postojanja i činjenicu što to sve nisam ni sanjala prije 2 godine. Pojma nisam imala gdje sam i kamo idem, dok danas to više nije ni važno.
Evo priče
Prije 6 godina na jednom kongresu u Dubrovniku bila sam pred slomom živaca. Prvi dan mi ništa nije išlo od ruke i na rubu suza sam bila svako malo. Hrpa ljudi koje sam prvi put vidjela, stalno je od mene nešto zahtijevala, a ja nisam bila u najboljoj formi. Pokušavala sam sve riješiti sa smiješkom, ali nekima to nije bilo dovoljno. I što se desilo? Namrgodila sam se. K’o lička medvjedica sam mrko gledala svakog tko je krenuo u mom smjeru.
Bili smo na aerodromu i gužva je bila velika. U jednom trenutku sam kroz staklenu stijenu prema parkingu, vidjela šefa parka vozača, kako sjedi na stolici, ljulja se i puši, gledajući u daljinu. On je hendlao 10 auta i bio u većem stresu od mene, ali to se na njemu nije vidjelo. Bar ne u tom trenutku. A zašto? Pa jednostavno – psovao je kao kočijaš. Sav stres je izašao iz njega, što kroz psovku, što kroz dim cigarete. I bila sam mu zavidna na tome. Našao je svoj auspuh. Čovjek ima sustav rješavanja stresa.
Tek 4 godine nakon toga, ja sam našla svoj sustav rješavanja stresa. Pisanje. To je moja antistres terapija. I ta spoznaja nije mogla doći onda u Dubrovniku na aerodromu, nego tek kad sam prešla tu magičnu 40. godinu. Tek kad sam nakupila u sebi toliko stresa da je on stvarno trebao izaći van na neki način.
Nekima od vas je antistres terapija sport, nekima umjetnost, nekima igranje igrica, nekima kuhanje…svi mi imamo svoje „auspuhe“ i sretni smo ako ih nađemo na vrijeme. Međutim, ne nađemo li ih, te tuđe gluposti, problemi i drame koje se gomilaju u nama, pretvaraju se u lošu energiju koja nerijetko završava bolešću.
I da nastavim s pričom. Kad je završio taj dan, kojeg sam provela u zagušljivom aerodromu, izašla sam oko ponoći u grad. Prošetati Stradunom. Hladnoća koju još osjećam na licu kad god se sjetim te večeri, duboki udah i pogled na zidine Starog grada, izbacili su iz mene sve loše od tog dana i ispunili me nadom da će sutra biti bolje. I bilo je. I sutra i još dva dana poslije toga. Odlaskom iz Dubrovnika, morala sam pronaći neke druge načine za rješavanje stresa, ali nije mi baš uspijevalo. I razboljela sam se. Migrene su bivale sve jače, češće i brutalnije. Vid je znatno oslabio, a kvaliteta života se znatno pogoršala. Od kad pišem, migrene su podnošljivije, jer znam kako ih otjerati. Istina, ne mogu pisati kad poželim, ali i za to će doći vrijeme.
Zašto vam ovo pišem?
Pa zato da vam kažem da je svako od nas rođen s nekim darom, blagoslovom, moći. Svako od nas može raditi nešto bolje od drugih i time pomoći sebi, ali i drugima. Biti bolji od nekoga je samo znak da ste otkrili svoju moć i odlučili ju usavršiti.
Tako je moj dubrovački kolega recimo, otkrio psovanje kao auspuh. On kad opsuje, zemlja se zatrese. Nije to jedini njegov talent. On se recimo može ljuljati na stolici satima a da ne padne, ili recimo nađe rupu u svakom zakonu koji stavite pred njega… Ima on puno talenata.
Imate ih i vi. Samo ih trebate prepoznati. Tada taj talent postaje alat kojim sebi olakšate ovo putovanje koje zovemo život i dozvoljava vam da ostavite trag za sobom. Ne trag spaljenih guma, nego smisao vašeg postojanja.
I tako ja s ovom maglom završavam zadnje poglavlje svoje knjige i počinjem s posebnom knjigom koja već dugo želi izaći iz moje glave. Pogađate o čemu je riječ, jel’ da? Točno to.
Bit će ovo jedna nezaboravna zima, a kad stigne proljeće i navršim 44, samo nebo će mi biti granica.
Voli vas vaša Nevena u oblacima.