Natpis je to koji stoji na ulazu u jedan mali kvartovski kozmetički salon u Dugavama. A zašto to piše? E pa sad ću ja vama to pokušati slikovito opisati.

Dakle, godišnji odmor je i vrijeme za malo titranja samoj sebi. Draga prijateljica, koja je vlasnica predmetnog salona, već mjesecima mi se prijeti javnim objavama mojih celulitnih bataka na društvenim mrežama ako ne dovučem svoje kraljevsko du.e u njezin salon na tretman za dušu, ali i tijelo. I tako nimalo zabrinuta zbog njezinih prijetnji, koje istina imaju pomalo mafijaški prizvuk, napokon zakazujem termin i dolazim. Znojna, nervozna i ljuta (htjedoh reć’ – nadr.ana, ali nije damski), što sam uopće izlazila iz klimatiziranog prostora i sad moram još nekom dati da me masira dok iz mene isijava svaki demonski atom koji imam.

Pokucam na poznata vrata i uđem, a prizor je ovakav

Na uredskoj stolici za radnim stolom sjedi ona, moja mučiteljica, svezane kose u rep, bataka koji bi isto tako mogli završiti na nekoj društvenoj mreži kao slika „prije“, surfajući po mobitelu nezainteresirano baci pogled u mom smjeru. Iza paravana čujem još dvije osobe. Maserku i drugu klijenticu koja je isto došla na torturu.

– I? Jesi se dovukla? Kaj je sparina popustila? – posprdno me upita moja mučiteljica, digavši se sa stolice (koja je svega mi, ispustila cijuk olakšanja zbog rasterećenja) i zagrli me svojim jakim ličkim rukama.

– Cure, došla nam je spisateljica…treba joj materijala za kolumne.

Sve tri su se nasmijale uz komentar da sam na pravom mjestu.

U čas sam bila na maserskom stolu, pokrivena samo ručnikom ne znajući uopće što mi je mučiteljica odredila za torturu, ali tak je naredila pa sam poslušala. Njezina kuća, njezina pravila. Kod mene doma se tak ljude ne tretira, a ni u uredu isto, ali ‘ko zna, možda počnem i ja tako.

– Jel’ mi može jedna od vas objasniti ovaj natpis na ulaz? – upitala sam naivno.
Sve tri su se javile, ali maserka iza paravana se izborila za glas i ispričala nam ovu priču.

Lik zaljubljen u sebe i svoje tijelo

„Neki dan, uđe ti nama bez najave lik. Nekih 30-tak godina najviše i više nego očito zaljubljen u sebe i svoje tijelo. Što nije loše, dapače, ali ovaj je dobio svoju porciju.“

Nacerile su se sve tri, a maserka je nastavila.

„Htio je masažu cijelog tijela jer je baš iz teretane pa bi mu godila, a mi smo imali fraj pa smo ga ubacile. Neću ti lagati, poigrala mi se mašta kad sam ga vidjela spremnog na stolu, ali posao je posao.

I tak masiram ja njega, kad dođe ranije naručena klijentica, isto na masažu. Kolegica ju pripremi i u salonu smo sad nas tri i on. Kad krene majstor s pričom…

– Evo baš sam jutros na bendž (kako god da se to piše) digao 150 kg u 12 setova po 3 nečega. Mislim nije to ništa, ali ova sparina pa ti mirisi u „đimu“, mislim ono ljudi, kaj se vi ne perete?

Očima smo sve tri vrtjele, ali smo bile tiho slušajući daljnje izlaganje.

– A te depilacije… pa ja ne kužim kako žene vi to izdržite. Mislim jak sam ja i mogu podnijeti svakakvu bol, da se razumijemo, ali depilacija mi je ono najgora stvar. Jesi ti dobro curo? Treseš se…

Tresla sam se od smijeha jer sam ga zamišljala kako urla dok mu čupam dlake s prsa. A imao je glatku kožu ‘ko bebina guza.

– Ma dobro sam dobro, samo tebi mišiće malo opuštam. Napet si.

– Nisam ja napet, ja sam ti tvrd. Ovako tvrdog nikad nisi vidjela, to sam siguran.

Na ovo, moja najdraža mučiteljica nije mogla prešutjeti pa je ostavila svoju klijenticu, koja je plakala od smijeha, i otišla vidjeti tu tvrdu spodobu te onako jednostavno lički prokomentirala pipajući mu mišiće: “Ma jesi ti momak tvrd, ali imale smo mi i tvrđe. Ali šta ćeš, posao je posao!“

Mali kvartovski saloni

Smijeh se prolomio malim prostorom salona, paravani su se pomakli i nas četiri sad smo bile jedno. Mafija tračerska. Vidjele su da nisam konzerva i krenule su priče. Ne mogu ja vama sad ispričati svaku priču, jer ne bi bilo zanimljivo, ali da će ova kolumna nakon mog idućeg posjeta tom salonu imati nastavak, to sam sigurna da hoće.

U malim kvartovskim salonima, gdje se klijentice osjećaju kao kod kuće, gdje radnice nisu utegnute s metlom u guzici i gdje postoje flekavi paravani od kojih svaka fleka ima svoju priču, u tim salonima si žene pomažu. I to ne samo razgovorom, koji je nerijetko najbolja psihoterapija koju možete dobiti, nego i praktičnim savjetima. Žene svakodnevno nailaze na probleme s kojima se na ovaj ili onaj način bore. I većina njih kad je u ugodnom i toplom okruženju ima potrebu pričati o problemima. Ne jednom sam se uvjerila da se razgovorom mnogi problemi mogu riješiti, pa sam o tome već i pisala u kolumni „Pa šta mi nisi rekla, imam ti ja…“.

Tako je i u ovoj maloj mafijaškoj ženskoj oazi riješeno mnogo problema, kompleksa, dano puno pravnih savjeta, brojeva telefona odvjetnika za brze razvode koji recimo naplaćuje uslugom ili ti može ispostaviti račun za nešto što to kao obrtnik možeš pravdati kao trošak. Halo!! Dobro ste pročitali, žene si međusobno pomažu razgovorom.

Znam da vama muškima to ide na živce, ali da nema nas i naše jezičine, vi problema ne bi ni imali… Da se čovjek malo zamisli, jel’da?

A što bi s onim tvrdim dečkom?

Pa kaže ova moja da je šutio do kraja masaže, platio i nikad se više nije vratio. A zašto se nije vratio? Jednostavno. Nije se osjećao kao muško u kozmetičkom salonu.

I to je dobro jer znači da za njega možda još ima nade da postane muško. Ne biće koje ima fizionomiju (kako sam fina) muškarca, nego biće pokraj kojeg se žena osjeća kao žena, a ne konkurencija u ogledalu. Jel’ po riječima iskusnijih, takvi dečki se igraju sami sa sobom i žene im nisu fokus.

Ja osobno ne bi znala jer se nikad nisam družila s takvim dečkima, a vjerujem da ima iznimaka i u toj grupaciji, ali činjenica da sam ja na dnevnoj bazi nagrađena društvom pravih muškaraca koji imaju zamazane ruke, mišićave od rada, a ne utega, maljava zapetljana poprsja koja vješto pokazuju potrganim gumbićem na sponzorskoj majici, muškima koji lupe šakom o stol ne bojeći se da će ima manikura biti pokvarena, eto ja se smatram sretnom. A kad se takvi mušku dotjeraju, ono u rijetkim trenucima, e onda je to prizor u kojem ja recimo mogu uživati i osjećati se kao žena.

Nazovite me ludom, neiskusnom, zaostalom, konzervom, nazovite me kako hoćete, ali po meni muški ne izlaze iz kozmetičkih salona, osim ako ne kupuju svojim ženama poklon bonove da bi se one mogle u tim salonima relaksirati i biti njima i sebi ljepše i zadovoljnije.

Zato je taj natpis na ulazu u taj mali kvartovski salon, krivac što će ova kolumna imati nastavak. Zašto? Pa zato što moram objasniti i onaj dio o barovima.

Volim vas, onakve kakvi volite vi sebe.