Zapuhan sam, znojim se, pokušavam udahnuti što dublje mogu, brdu se ne vidi kraja, ali idem još jedan korak, pa još jedan…

Počinjem se pitati što mi sve to treba?! Tko me je danas opet natjerao da se probudim rano, obučem i odem na brdo kao i svako jutro?! „Zašto?“

Nekoliko sekundi ne nalazim odgovor. Počinjem razmišljati o tome što me čeka doma. Čaj, doručak, mobitel sa svim divnim, šarenim i privlačnim statusima, novine ne čitam već godinama, ali sada bih i njih prelistao, ma zapravo, čak bih i poslušao vijesti ugodno izvaljen na kauču.

„Zaboga, na godišnjem odmoru sam! Zaslužujem odmor! Zaslužujem da ništa ne radim!“ Počinjem razmišljati da odustanem. „I tako sam svaki dan gore. Neću ništa izgubiti ako ne odem i danas. Ići ću sutra… ili prekosutra… ili…“ Poznato mi je to. Ovaj kotač mi se u životu okretao bezbroj puta. Sada već dugo nije i iznenadio sam se što se ponovno pojavio. Kotač koji me vuče sve dublje i dublje u ono što ne želim. Koji me vuče u sigurnost nečinjenja i pasivnosti.

Nasmiješio sam se kad sam prepoznao obrazac. Shvatio sam što se događa. No, dobro sam se istrenirao i znam kuda to vodi te što učiniti. Ponovno sam si postavio pitanje „što mi sve to treba“? Ali ovaj put s namjerom da pronađem pozitivan odgovor.

I stigao je.

Odgovor

„Znaš koliko se dobro osjećaš gore“! „Znaš da si već na početku dana pobijedio ako se popneš gore“. „Znaš da ćeš biti u još malo boljoj formi i da ćeš biti spremniji još malo više uživati u životu PUNIM PLUĆIMA“. „Znaš da je aktivnost dio tebe. Da se osjećaš loše ili bar nedovoljno dobro kada to ne učiniš“. „Kada pobjedom započneš dan, sve poslije miriše na tu pobjedu“.

Sljedeći korak je malo lakši. Učinio sam još jedan, pa još jedan, pa još jedan… prestao sam brojati, još uvijek duboko dišem. Još uvijek se znojim, ali sada se smiješim. Čujem ptičicu kako cvrkuće. Osjetim miris ljekovitog bilja. Osjetim krv kako brže i moćnije kola kroz mene. Čujem kako pčele zuje skupljajući pelud. Čudim se i divim tom čudesnom mehanizmu života. Vidim sunce kako nadvisuje krošnje prelijepih stabala. Vidim Zir ispred mene. Opet sam gore. Ispred kapelice svetog Ante. Prekrižim se i nasmijem od srca.

Ponovno sam sretan.