Ima nas, vas, ih… jel’ tako?

Svi si mi dajemo za pravo da budemo kritičari u nekim trenucima. Nije važno ni o čemu je riječ. Može to biti jednostavno kao kava. Ili recimo, nečija vožnja ili nečiji način oblačenja. Zvuči poznato, jel’ da?
Evo recimo moje priče.

Ivina kava

Svako jutro pijem kavu u istom lokalu i izuzetno sam sretna kad vidim da radi Iva. Vesela i nasmijana konobarica koja kavu skuha do savršenstva. Za moj ukus do savršenstva. Druge cure kuhaju kavu na isti način, na istom aparatu, ali eto, to nije isto kao Ivina kava.

I ne može biti ista.

I nemam pravo očekivati da će svaka kava koju popijem ili koja mi bude napravljena biti kao Ivina kava. Ne može jer ju ne kuha Iva.

Isto je tako sa svime što radimo u životu. Kuhanje, na primjer. Ja mrzim kuhati, ali kad kuham za svoje dečke, kuham s ljubavlju (uglavnom… osim ako je kraj školske godine, onda to što ja ‘zmućkam ni pes ne bi pojeo), i ta ljubav se osjeti na tanjuru. Kad kuham za nekog drugog, nema baš ljubavi osim obaveze. A obavezu ne volim.

I sad, budimo iskreni, ja nemam pravo kritizirati kavu koju mi je skuhao netko drugi, ali ju mogu ne popiti. Kao žešći ovisnik kave, teško da će se to desiti, ali dešava se. Ja i dalje ne prigovaram onome tko mi je napravio „pi.dožmik“ i naplatio mi to 8 kn jer nije vrijedno da nekome uništim dan ili stvorim lošu energiju zbog kave. Da mi je naplatio 20 kn, rekla bih mu da toliko ne vrijedi, ali opet bi ju platila i ne bi više tamo dolazila.

Znači li to da sam slaba i da nisam konfliktna osoba?

Ha, ha, ha, ha… očito me niste upoznali. Nisam slaba i jako sam konfliktna kad se napada mene i moje bližnje, a još više moj rad. Zašto? Pa zato što sve što radim u životu, a drugi imaju priliku vidjeti, radim kao sliku sebe. Da me život natjera da ponovno kuham kave u nekom kafiću, jako bi se potrudila da moja kava bude kao Ivina, ako ne i bolja, što je gotovo nemoguće. Da moram živjeti od kuhanja, Špiček bi se posramio nad mojim tanjurom. Ali to sam ja. Kad me pogledate, ne čini vam se da je tome tako, ali kad se raspitate o meni, to je to.

Uglavnom, želim vam reći kako smatram da ja, koja sam skuhala možda 100 kava na aparatu u kafiću nemam pravo kritizirati Anu, Đurđu, Karlu ili Ivana koji svaki dan kuhaju te kave i nisu kao Ivine, jer ja ne znam napraviti bolju kavu. Ja ju mogu samo ne popiti i to je sve. Osim, ako mi nije u kavu zalutala neka buba ili nokat, što nije da se nije dešavalo.

Zašto toliko o kavi?

Pa zato što ne želim napisati, da smo mi ljudi pi.de. Pardon, jesmo! Sitne duše koje smatraju da su Bogom predodređene kritizirati tuđi rad, tuđi trud, tuđi izgled, tuđe navike, a pri tome se ne usudimo pogledati u ogledalo i priznati si da nismo ništa bolji od tih u koje upiremo prst.

A zašto upiremo?

Pa zato da odvratimo pažnju od svojim mana. O da, imamo ih. Svi mi ih imamo i to na izvoz. I svjesni smo ih, ali ih se uglavnom sramimo. Ja prva. Sramim se što mi je nekad jezik brži od pameti, što si ne mogu pokrenut kraljevsko dupe i skinuti koju kilu, što si dozvoljavam da me tuđe mišljenje dira i na kraju – što sam toliko empatična i emotivna da svaki dan uništavam samu sebe. Možda zato i pišem. I pazite, dobro pišem. Jebeno dobro! Zato što pišem s tom emocijom. Ne mora vam se svidjeti moje pisanje, ne morate mi pljeskati, klikati, lajkati i šerati, ali dok god vi niste nešto napisali, objavili, stali pred ljude i ogolili se svojim radom, nemate pravo kritizirati mene ili bilo kojeg drugog autora koji čini što i ja.

Nedavno sam sa suprugom organizirala jedno automobilističko natjecanje koje je bilo po svim, ali i iznad propisanih standarda. Nismo spavali 6 mjeseci prije toga pripremajući se za taj vikend. I onda sav taj trud zasjeni zapravo nevažan propust u cijeloj priči, koji sam ja javno pred svima priznala kao svoj. I nama je ostao gorak okus u ustima jer se naša utrka neće pamtiti po svemu lijepome i izvrsnome što se tamo dogodilo, nego po tom glupom propustu. Ali, onda se javio jedan čovjek koji godinama organizira natjecanja i kao organizator je rekao: “Nevena, napravila si izvrstan posao.”

U tom trenu sam shvatila da jedino onaj koji radi ono što i ti radiš, ima pravo nešto reći – kritizirati.

Zato, drage moje i dragi moji, budite bolji ljudi i pokušajte:

Ako niste roditelji, nemojte pametovati o roditeljstvu.
Ako niste kuhari, ne glumite „masteršefove“.
Ako niste automehaničari, ne objašnjavate mi što je neki automehaničar napravio.
Ako niste organizirali barem roštilj u vlastitom dvorištu, nemojte mi komentirati organizaciju bilo čega.
Ako ne znate napisati razglednicu, ne govorite mi o mojim i tuđim kolumnama, a da ne govorim o napisanim knjigama. Primite se pera, napišite neku, pa ću vas onda čuti.

Ne, nisam bezobrazna i bahata. Ja samo govorim ono što drugi šapuću. Ovaj put imala sam svoj primjer pa sam ga iskoristila. I drugi puta ću ponovno jer „…moj je život, moja pjesma…“

I zato, predlažem vam da kad se vratite s godišnjeg pronađete ono što radite izvrsno i bavite se time. Bavite se sobom i dovedite „to nešto“ do savršenstva. Ne pljujte po tuđem radu, ne govorite o stvarima o kojima pojma nemate jer svako od nas je rođen da stvori nešto dobro, kvalitetno, da zadivi s nečime. Pronađite to u sebi i zadivite sebe. Ostali će ionako prigovarati jer su zavidni.

Želim vam lijep godišnji, želim da napunite baterije, razmislite o svom savršenstvu i da ga pokažete svima nama.

Voli vas vaša „spremna za godišnji“ Nevena