Povjetarac mi pleše među nožnim prstima, na kojima se sasušio pijesak. Vjetar mi šapuće klapsku pjesmu, a ljeto i ja gledamo se oči u oči. Kako ga ne bi voljela. Volim ga kao što se voli ljubav. Kao što se voli dah u mraku, sjaj u oku, misao usred noći.
Vis – čarobni mali raj
Mi, open space izklimatizirani robotići, naporni srećkovići, spojili smo naravno sve što se spojiti može u produženi vikend i krenuli svatko svojim putem na par dana. Ja ovoga puta na Vis. Da bi tamo iznova shvatila da nisam srećković, već nesrećković, jer klimatizirani open space napuštam samo na par dana, a ne na cijeli život.
Nisam toliko vična riječima da bi vam mogla opisati Vis. I Biševo. I Modru i Zelenu špilju. I Viške gaće i Stinivu i Srebrnu i Milnu i brojne druge nevjerojatne raznobojne uvale. I Prištinu malu, uvalu za dvoje.
Visoke stijene Visa štite je i vijugaju, ne bi li odustao, ne bi li joj ne prišao, ne bi li ostala sakrivena. Jer nakon dubokog i skrovitog ulaza nailaziš na šljunčanu plažicu na koju doslovno stanu dva ručnika. Bez imalo pretjerivanja, to je čarobni mali raj. Raj koji je naravno na zemlji, jer nije valjda na oblaku. Raj koji je naravno u nama, jer priroda nam samo daje znakove da ne treba tražiti daleko.
Vjeruj iz ljubavi
Neko duže vrijeme sam izbjegavala crkvu jer su dosađivali s politikom, s domoljubljem (koje je divno, ali mu u crkvi nije mjesto), s grijesima koji to nisu, s pokorama koje nemaju smisla, s ispovijedima kao recitacijama, s čitanjem dijelova Biblije koji govore da se žena mora pokoriti svome mužu, s raznim temama o kojima nemaju pojma, ali s ciljem. Natjerati te da vjeruješ u propovijed bez propitivanja, jer će te u suprotnom stići strašna kazna. Pakao. Vjeruj iz straha. Dok nisam prije par godina naišla na jednog divnog svećenika koji je jasno propovijedao da je raj u tebi, jer gdje bi drugdje bio. Da Ljubav nije osjećaj već odluka, jer ne možeš imati isti osjećaj za onoga tko ti je opalio šamar (Biblijski) i za onoga koji te ljubi. Ali možeš odlučiti biti Ljubav. Vjeruj iz ljubavi.
Vis, Vile i vilenjaci
Nekada davno su stari ljudi vjerovali da u Modroj špilji žive vile i vilenjaci. Danas, budalaši, misle da znaju kako to naravno nije točno. Iako je čarolija evidentna. Plavo svjetlo u mraku kamena. Vjerujte, ako tu nema vila, nije niti Bog u crkvi. Onda su oni zajedno na Stinivi.
Od kud crkva u ovoj priči o Visu, ne znam sa sigurnošću niti ja, osim što sve na Visu miriše na Božjih ruku djelo.
Jedan barba sa obale urla ALOOOOOOO DI ĆEŠ, ama baš svima koji se iskrcavaju na Biševo ne bi li vidjeli Modru špilju. To je njegovo zanimanje. Alo di ćeš referent. Zadužen za podizanje koncetracije skipera, smirivanje valova, munjevitu brzinu iskrcaja putnika i odvlačenje pažnje stranaca s reda za karte koji čeka ispred njih. Alo di ćeš referent se nakon svakog četvrtog povika zdušno nasmije pa shvatiš da se on uopće ne nervira, već gušta.
Igrom slučaja, što nikad nije slučaj, upoznali smo Lauru i Ivana. Mladi otočki par koji energiju svoje zaljubljenosti prenosi na posao kojim se bavi, a to je naravno turizam. Provozali su nas svojim čamcem duž obale Visa i pričali nam o otoku i njegovim divotama. Provozati se Visom bez njih bilo bi kao pogledati Zvijezda je rođena bez Lady Gage i Bradly Coopera. Čarobno, ali ne toliko. Kada energija zaljubljenosti gradi nešto novo, sretan si što imaš priliku prisustvovati.
Stiniva
Na Stinivu nismo stigli s mora, već pješke, povremeno i četveronoške. Rukama i nogama smo se spuštali u taj nestvarni prizor, koji je stvaran postajao samo u trenucima kad smo nailazili na ekipu koja se isto tako spušta, ili već penje natrag, ali u japankama.
Na plaži je mala kućica, sada kafić, djedovina vlasnika koji tamo radi sa svojom ženom. Troje djece im se kupa u slobodi, a oni s ekipom pjevaju iz sveg glasa hitove starog Magazina i Doris Dragović. Pjevajući s njima i gledajući taj prizor visokih stijena koje skoro zatvaraju krug nad zelenom plažom, ali ostavljaju ipak mali prolaz želeći pokazati pučini svoju ljepotu, shvatili smo da su ti ljudi na Stinivi, zapravo – na poslu. Oni su, na poslu. Zamislili smo potom sebe na poslu i zapjevali na čas nešto sjetnije.
Gdje je sloboda, ako nije u prirodi? Gdje je Raj, ako nije na Stinivi? Gdje su vile, ako nisu u Modroj špilji? Gdje smo mi, ako nismo svoji? Jesi li svoj? Gdje si svoj?
A gdje je moj muž, dok sam ja opet u Zagrebu? On ima više godišnjeg pa je još malo ostao na moru. Ne na Visu. U jednom mjestašcu na kopnu. Možda gleda u daljinu s brodice, a možda hladi druge žene s malo morske vodice. Možda bez mene žalostan rivom luta, a možda slavi od kad sam se javila s autoputa. Čovjek bi rekao da mu je pala sjekira u med. On je sam na moru. Sam bez mene, ali s djecom. I psom. I punicom, i puncem, i šogoricom, i nećacima. Moja teta i njezin, kako se to ono kaže, prijatelj, su u blizini. A doći će i sestrične. Eto, ako to nije dokaz ljubavi, nije niti Vis ovako nezamislivo savršen kao što sam vam ispričala. Je li to sve tako samo u mojoj glavi, provjerite sami.
Nini Badrić hrpa dečki s čamca pjeva „za nama zatvaram sve, vrata i prozore, da ova ljubav nikad ne pobjegne“, moj mali nećak u kupaćim gaćama pjeva – ma daj obuci leNisice, Laura i Ivan u nepoznatoj uvali Visa turistima peku lokarde na gradele, mi open space-aći se vraćamo na posao svježi, Jole čeka četvrto dijete, cvrčci crvče, more šumi, ljubav ljubi, pozdravlja vas Ena Lav iz Hrvatske kakvu volimo.
Povezano: Tit, Mit i Nat na Dugom otoku
