Realno, ja stvarno super vozim. Kao i svaka žena. Posebno kad sam suvozačica.
Sve vidim prije vozača, unaprijed procjenjujem opasnosti, a unazad znam sve scenarije koji su se ikada dogodili nama, susjedima ili u crnoj kronici. Zatim, kada treba zamijeniti gume, kada se upali neka lampica ili nešto u autu lupa, znam i onda što treba. Treba – zvati muža. On baš dobro odradi taj dio posla, koji se pojavljuje jednom do dva puta godišnje, a na čiji račun ja svakodnevno vodim brigu o kućanstvu.
Iako, moram priznati da je moj muž ujedno i moj GPS. Naime, često se nađem na Slavonskoj aveniji umjesto na Ilici, iz jednostavnog razloga, jer se mom autu baš sviđa tuda voziti kada se ja zamislim. Onda zovem dragog muža: „Joj ja sam opet na Slavonskoj, kako sada da dođem do Jelene? Ili, gdje je to vražje skretanje za Selsku, sto puta sam tamo skrenula i sada ga odjednom nema.“ Pa mi on strpljivo objašnjava, i to na meni shvatljiv način, koji ne sadrži imena ulica. Pa kaže: „Znaš tamo kod one zgrade gdje piše veliko Violeta, e tamo ne, nego na sljedećem skretanju. Ne, to je prije one velike Coca Cole. Znači blizu one crne zgrade gdje je tvoja sestra imala svadbu. I tako…“
On je svakako bolji GPS od one Turn left ženske, koja me navozala u krug kao da mi se za nešto osvećuje. Ne znam, možda se koji put vozila iza mene prije nego je postala GPS, pa mi sad vraća milo za drago. Turn left, turn lef, turn left i tako jedno tri, četiri kruga po kvartu, dok je nisam ugasila.
Vožnja mi ide super
U redu, priznajem, ne ide mi snalaženje u prostoru. Ali vožnja mi ide super. Iako, susrećem raznu ekipu na cesti. Ne znam jeste li primijetili, ali ljudi imaju jedan posebno bahat vid svoje osobnosti koji pokazuju samo u autu. U svojoj maloj, ili malo većoj, zatvorenoj limenci. Ja ne, ja sam uvijek pristojna.
Vozim se tako jedno jutro u koloni, i ne, ne da se ni meni biti tamo, ali opet jesam. Ne da se ni njemu. Frajeru u autu iza mene. Dolazim do križanja gdje trebam propustiti one koji mi dolaze s desne strane. Tako to ide, zar ne? A on mi trubi, maše i psuje. Jer ih propuštam tamo gdje ih i trebam propuštati! Ja širim ruke, koje govore: kaeeee?? E sad baš ne idem dok nije prazno na kilometar. On trubi, ja dižem obrve i unosim se facom u vlastiti retrovizor u kojem ga gledam. Već sam mogla proći, seljačino, da se nisam morala tu s tobom prepucavati.
Ali gledam ga, ljutog sredovječnog ćelavca u lošem autu, i zaključim – bolje mi je požuriti. Čovjek ne izgleda zadovoljno. Postoji realna opasnost da izađe i odalami me. I to ne zato što se ne ubacujem, ne zato što se svađam s njim, nego zato što je Dinamo izgubio. Zato što mora raditi do 67., zato što mora čekati na ultrazvuk bubrega 6 mjeseci, a kamenac mu se pomaknuo. Zato što su si svi osim njega smanjili kamatu na kredit, a on nije jer iz principa čeka da Banka njega nazove. Mogao bi me odalamiti i jer mu je jučer krepao televizor, i to naravno dan nakon što mu je istekla garancija. Ili zato što ga teleoperateri vozaju kao mene Turn left ženska. Razbit će me zbog tih raznih JER, koje ne može nabiti.
Kao što je vidljivo iz prikazanog, moj obrambeni mehanizam baš i nije najmudriji. Umjesto da se kao prava pametna žena osmjehnem i zatrepćem u retrovizor, ja zabrijem da imam 120 kg mišićne mase i vičem kaeeeee!
U slučaju ovog frajera su mi se instant nabildali mišići, a zna mi se nekad nabildati i sva pamet ovog svijeta u što bezobraznije rečenice.
Prije par godina stajala sam na polupraznom parkingu ispred škole. Već s 10 metara udaljenosti vidjela sam da mi netko nervozno maše i urla dok mi se približavala s autom. Uglavnom, izlazi žena i viče da se maknem kako bi ona mogla baš tu parkirati, jer što imam stajati i gledati dijete kako ulazi u školu. Tada se u sekundi pretvaram iz mile majčice koja ponosno gleda svog prvašića, u ludu kokoš koja se s drugom ludom kokoši natječe tko zna više nepristojnih riječi.
Kasnije sam doznala da je ona, naravno, učiteljica (ups), i da će baš biti jedna od raspoloživih za prve razrede kada moj mlađi sin bude kretao u školu (ups). Nezgodno, jel’ da? Zbog toga sam provela naredne tri godine s grčem u želucu.
Kad je došla na red ta godina upisa u školu, muž mi je naravno rekao da riješim sama tu kašu koju sam zakuhala. Ponavljam – naravno! Jer, gdje su nestali muževi koji rješavaju probleme koje ti zakuhaš? Ti onako ženski, s frizurom iz salona, u haljinici na točkice, skuhaš frku, a onda on onako muški, mudar i ozbiljan, čim sazna uskače u tu frku, i sve se čudesno riješi. Kasnije ti i dalje laprdaš gdje god stigneš, i fućka ti se, jer baš si si sva pametna u novoj haljini.
Sve sam riješila, osim što me gospođa učiteljica nekom nevidljivom rukom stisne za želudac svaki put kad ju sretnem na hodniku.
U tim našim malim limenkama nekada dođemo i do zanimljivih spoznaja o samom sebi
Evo recimo, danas sam se na parkingu zamalo sudarila s nekim džipom. Oboje smo zakočili na vrijeme, i sve pet, nikom ništa.
Ali! Prolazi džip pored mene, i vozačica plavuša me mudro gleda iz njega, kao da sam joj ja nešto kriva. Mislim si: što gledaš? Kako me ujutro živciraju te plavuše. Pa osvijestim, i ti si plavuša gospođo. Ok, ok, al’ te plavuše s tim jako muuudrim i okrivljujućim izrazima lica. Pa nastavim sama sebi kontrirati; koji si i ti njoj složila, gospođo. Ok pametnjakovićko, ali gleda me s visoka jer je u džipu. Kaže glas razuma; u džipu, koji bi i ti htjela imati gospođo. Ok, onda me živcira – a moja je slika i prilika. Što drugo da zaključim? Glas šuti.
Ali ima i sjajnih ljudi u tim malim limenkama. Recimo – ja. 🙂 Zezam se, recimo jedan nepoznati muškarac. On je pristojnoj gospođi (koja nisam ja, jer ja odlično vozim, a nisam niti pristojna), uskočio baš onako filmski. Znači, gospođa se nije mogla ubaciti na glavnu cestu (stvarno nisam opet ja), a njemu je dosadilo čekati iza nje. Nije se derao, trubio i mahao. Ne. On ju je pretekao, zagradio prolaz autima koji jure glavnom cestom, propustio gospođu, namignuo (ok, ovo sam izmislila), a zatim prošao i sam. Ponekad je baš dobar osjećaj biti mila ženica u haljini na točkice. Zasigurno je bolji od osjećaja nabrijanog stokilaša ili lude kokoši.
Hvala nepoznatom vozaču od Ene Lav.
