Po struci psihologinja, diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu trenutno polazi Poslijediplomski doktorski studij psihologije. Radi kao asistentica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Ove godine osvojila je stipendiju grada Zagreba za izvrsnost doktorandima. Također se dodatno usavršavala u području pripreme i provedbe EU projekata te ima iskustvo rada na različitim znanstveno-istraživačkim, ali i razvojnim projektima iz područja obrazovanja i rada s posebnim društvenim skupinama. Fokus joj je na znanosti, pisanju i poučavanju.

Kako se javila ljubav prema psihologiji i zašto si odabrala ovaj karijerni put?

Mara Šimunović: Psihologija je posvuda. Ona prožima naše svakodnevne razgovore i naša promišljanja. Kada na kavi strastveno dijelimo s prijateljem nešto što nas zanima, brine, veseli, kad tražimo savjet, zapravo se dotičemo područja kojima se bavi upravo psihologija kao znanost i struka. Znanja iz psihologije iznimno su važna u marketingu, menadžmentu, obrazovanju, zdravstvu, umjetnosti. Primjerice, neki od najvećih književnika su zapravo bili vrsni poznavatelji ljudskog uma.

Tako da se kod mene nije nužno razvila ljubav prema psihologiji, već mi je, otkako pamtim, prirođena sklonost opažanju i analiziranju – najprije vlastitih misli i emocija, a onda i ponašanja drugih ljudi. Kao dijete sam puno pisala i pisanje mi je služilo kao kreativni medij za izražavanje tih promišljanja. Kasnije sam u školi naučila da su mnoge teme koje su me tada okupirale predmet spoznaje u psihologiji.

Pri kraju gimnazije nisam imala jasnu viziju što bih dalje i mnogo toga me zanimalo. U školi nikada nisam više naginjala društvenim ili prirodnim predmetima. Voljela sam i književnost i matematiku. Iako nisam znala što točno želim, bilo mi je jasnije što ne želim. Nije me privlačio neki visoko specificiran i uzak obrazovni put i struka. Mislim da je kod psihologije presudila upravo ta njezina interdisciplinarnost – ona se bavi područjima i društvenih i prirodnih znanosti te sam imala dojam da ću na takvom studiju učiti o širokim temama. Osim toga, područja u kojima psiholozi rade su jako raznolika i ta mogućnost odabira i profiliranja u skladu s vlastitim interesima mi je također bila privlačna.

Kako ti definiraš psihologiju i kakva je priroda psihologije kao znanosti?

Mara Šimunović: Psihologija je znanost o čovjekovim psihičkim procesima i ponašanju. Možda zvuči suhoparno, no u pozadini te definicije se kriju jako zanimljiva i važna pitanja, poput – Što je inteligencija i kako je možemo izmjeriti? Kako su povezane ljudske emocije i misli? Što predviđa našu uspješnost u međuljudskim odnosima, na poslu i u obrazovanju? Koji su rizični faktori za razvoj psihičkih poremećaja?

To je mlada znanost koja evoluira i kroz promjenu istraživačkih tradicija i kroz kontinuirano traženje novih, primjerenih metoda za mjerenje pojava koje su u svojoj srži vrlo kompleksne i determinirane mnoštvom faktora. Ono što mi se osobno sviđa u psihologiji jest, što za razliku od nekih drugih znanosti, često dovodi do spoznaje koje nisu tu za stalno. Naime, kao generacije se povijesno mijenjamo i neka znanja koje vrijede danas, uopće ne moraju biti istinita za deset godina. Gledam na to kao na nešto pozitivno jer to znači da je izvor istraživačkih pitanja za nas nepresušan.

Spomenula si da te jako zanimaju istraživanja. U koja istraživanja si trenutno uključena i uz koju temu je vezan tvoj doktorat?

Mara Šimunović: Kroz rad na Institutu Pilar, trenutno sam uključena u dva istraživačka projekta iz područja obrazovanja i profesionalnih interesa učenika, a još su dva velika projekta u pripremnoj fazi. Moj doktorat je vezan uz istraživanje uloge obitelji u odabiru STEM obrazovanja i karijera kod mladih ljudi. Naime, tzv. STEM područje, koje se odnosi na prirodoslovlje, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku je danas u fokusu znanosti i političkih mjera jer se događa da interes mladih za obrazovanje u toj domeni opada, a potrebe tržišta za tim profilom stručnjaka kontinuirano rastu. Zato istraživanja danas pokušavaju identificirati koji faktori objašnjavaju razvoj interesa za STEM i na koje od tih faktora možemo utjecati kroz intervencijske programe.

Koliko je zanimanje mladih ljudi za psihologiju? I sigurno će mnoge zanimati, kakva je budućnost ovog zanimanja?

Mara Šimunović: Interes je vrlo velik i već je dugi niz godina studij psihologije među najtraženijima kod učenika. Mislim da je to očekivano, jer kao što sam rekla na početku našeg razgovora, psihologijska pitanja prožimaju naš život. Što se tiče budućnosti zanimanja, mislim da je ona sjajna. Primjerice, sve više velikih i uspješnih korporacija shvaća koliko je važno na znanstveno utemeljen i stručan način odabirati, razvijati i ulagati u radni kadar pa je tako u svakoj ozbiljnoj tvrtki danas zaposlen i psiholog.

U medicini pak, vidimo polagan, ali siguran pomak od uskog biomedicinskog promatranja zdravlja i bolesti ka preuzimanju holističkog pristupa u kojem se akceptira važnost psihičkih i emocionalnih procesa koji se događaju u čovjeku i o kojima u velikoj mjeri može ovisiti tijek liječenja, ali i nastanak i razvoj brojnih patoloških stanja. Sve se više govori i o mentalnom zdravlju, a na Zapadu je odavno „cool“ imati vlastitog psihoterapeuta. Mi tu malo kaskamo, ali primjećujem pomake i mislim da će u budućnosti i kod nas sve više ljudi početi ulagati u ovaj oblik brige o sebi. Sve u svemu, dok u nekim zanimanjima ljudi mogu strahovati da će ih budućnosti zamijeniti strojevi, mislim da za psihologe takvog straha nema. Naime, nijedan stroj, koliko god bio sofisticiran, ne može razumjeti kompleksnost ljudskog uma, niti pružiti stvarnu empatiju i razumijevanje ljudskih potreba i osjećaja.

Reci nam još ponešto o sebi, što voliš, koji su tvoji interesi?

Mara Šimunović: Volim čitati, pisati, istraživati, putovati. Pisanje je nešto čemu se uvijek vraćam, a i moj trenutni posao je velikim dijelom vezan uz na pisano izražavanje. Donedavno sam, za jedan domaći portal, pisala kolumnu pod nazivom Generacija Y gdje sam obrađivala teme motivirane vlastitim iskustvima, iz perspektive pripadnika tzv. generacije Milenijalaca, ali sam ta osobna promišljanja uvijek nastojala povezati s nekim znanstvenim spoznajama. Takav oblik pisanja me najviše privlači – kombiniranje znanja iz ogromnog korpusa društvenih znanosti s vlastitim idejama. To je nešto na pola puta između beletristike i znanstvenog pisanja i uzima najbolje iz dvaju svjetova.

Također volim poučavati, držati predavanja, dijeliti znanje. Povremeno kao suradnik poučavam sadržaje iz kolegija statistike i psihologije za studente na veleučilištu i to mi je uvijek izazovno i inspirirajuće iskustvo. Smatram kako je biti dobar govornik i dobar predavač jedan od najtežih zadataka.

Gdje se vidiš u budućnosti?

Mara Šimunović: Nemam viziju nekog konkretnog mjesta ili pozicije, već viziju općeg životnog stava i stupnja samoaktualizacije kojeg bih voljela postići. Želim nastaviti otkrivati i učiti i ići dalje bez straha od promjena jer napredak je po svojoj definiciji oblik promjene. Tako da se trudim održavati mentalitet otvorenosti za sve prilike i izazove koji mi u konačnici mogu koristiti na najvažnijem putu, a to je put samoostvarenja. Od konkretnih stvari, voljela bih objaviti knjigu, završiti neki psihoterapijski pravac, raditi na velikim međunarodnim projektima, voditi vlastiti projekt.

Kako bi ti psihologiju približila mladim ljudima?

Mara Šimunović: Mislim da se alati koje psihologija nudi mladima trebaju približiti prvenstveno kroz obrazovni sustav. Sramotno je da u društvu znanja i dalje nemamo sustavnu brigu o mentalnom zdravlju mladih ljudi, a dobro znamo da većina psihičkih poremećaja započinje prije odrasle dobi. S druge strane, neke vještine koje se mlade u školama ne uči, a spadaju u domenu psihologije su krucijalne za kasnije zadovoljstvo životom, radnu i obrazovnu učinkovitost, zdravlje.

Zapravo, mnoga istraživanja danas sugeriraju da tzv. ne-kognitivne vještine u boljoj mjeri previđaju opće životne ishode nego primjerice uspjeh u školi ili inteligencija. Tu prvenstveno mislim na socijalne i emocionalne kompetencije koje su u suvremenom obrazovanju u potpunosti zanemarene. Djecu od najranije dobi treba učiti kako efikasno komunicirati, kako rješavati konflikte, kako prepoznati vlastite emocije i upravljati njima.

Tko su bolji psiholozi, žene ili muškarci 😊? Kome psihologija po svojoj prirodi više leži?

Mara Šimunović: Činjenica je da žene u prosjeku više biraju zanimanja u kojima je naglašen rad s ljudima, no mnogo se muškaraca također odlučuje za studij psihologije. Mislim da među onima koji odaberu ovu struku, konačna radna uspješnost i posvećenost poslu nemaju veze sa spolom.

5 savjeta za sretniji život?

Mara Šimunović: Zazirem od davanja savjeta jer mislim da je zapravo ključ u edukaciji, a na osobi je onda da uzme ono što je primjenjivo u njezinom vlastitom životu. Međutim, za one koji vole čuti konkretan savjet, preporučila bih knjigu koja je pisana baš u toj formi – „12 pravila za život“ kanadskog psihologa Jordana Petersona.

Ja bih se pak osvrnula na jednu stvar, a to je odgovor na pitanje – Što dolazi prvo, sreća ili uspjeh? Problem je u tome što će jako puno ljudi reći „Pa to je jednostavno, trebam biti uspješan, postići stvari koje želim i onda ću biti sretan.“ Međutim, suvremena istraživanja nam govore da je ta veza i obrnuta, odnosno, sreća često prethoditi uspjehu, pa tako sretni ljudi primjerice, postižu bolje poslovne rezultate. To baca novo svjetlo na to kako formuliramo tzv. „recept za sreću“. Jer ako je moguće da sadašnji dobar osjećaj povećava vjerojatnost željenog uspjeha, onda je ključ u optimističnom stavu i pronalaženju zahvalnosti na onome što imamo ovdje i sada, bez obzira na momentalne okolnosti.

I za kraj, tvoje viđenje suvremene žene?

Mara Šimunović: Za mene suvremena žena ima mogućnost izbora u svakom polju svog života. To je tako važna privilegija koja je neophodna za osobno blagostanje, a često zaboravljamo koliko je dugo žene nisu imale i da se dijelom još bore za nju. Pod time mislim i na to da mnoge žene danas vode unutarnje bitke u pokušajima samooslobođenja od preuzimanja nametnutih rodnih uloga i slijeđenja onih normi koje ih priječe da postanu ostvarene, zadovoljne i zdrave jedinke društva.

Suvremena žena svoj istinski osjećaj vrijednosti i svrhe zato uvijek crpi prije svega iz same sebe, a onda iz ostalih životnih uloga. Ona je optimistična, samopouzdana i voli svoj život.

Pripremile: Marijana Glavaš i Iva Šurdonja