Sve više se udaljavamo jedni od drugih. Sjećam se, kao dijete, za vrijeme velikih blagdana, nedjeljom su se obavezno događala obiteljsko-prijateljska druženja.
Danas se rijetko vidimo. Potrebu za susretima realiziramo pomoću moderne tehnologije, kamera je zamijenila potrebu za ljudskim zagrljajem i stvarnim susretom. Moderno doba nas na suptilan način uči kako da jedni druge brzo zaboravimo. Ljudi se kao nikada do sada umjesto drugim ljudima okreću kućnim ljubimcima. Nekada sam se pitala zašto se to dešava, zašto nas ljudi zaborave. Od kada živim sama, uviđam odgovor.
Mnogi ljudi su me zaboravili zato što sam ja zaboravila njih ili su nam se životni putevi razdvojili. Moj kućni ljubimac Toby me nikada ne zaboravlja. Nakon cjelodnevnog izbivanja, što je u zadnje vrijeme postalo više pravilo nego izuzetak, u trenutku kada čuje otvaranje ulaznih vrata, vrtoglavom brzinom juri mi u susret. Toliko radosti i privrženosti nikada nisam dobila od nikoga.
Ljudi nas zaborave, psi nikada
Ljubav koju mi pruža daleko premašuje trud koji moram uložiti da bih realizirala potrebu za pripadanjem drugim ljudima. I zbog toga se slažem s tvrdnjom „ljudi nas zaborave, psi nikada“. Ponekada su kućni ljubimci ti koji odrađuju najsloženije odnose u obitelji. Oni pomiruju i povezuju. Oni su poput mosta koji spaja dvije strane obala.
Neki će reći da su ovo čudna vremena u kojima su kućni ljubimci zauzeli počasna mjesta u nekim domovima. Ne bih se složila. Oni su samo nekima pomogli u trenucima kada su ih ljudi zaboravili ili su ih naprasno ostavili. Ili… kućni ljubimci su ti koji nam svakodnevno potvrđuju da nas ljudi mogu povrijediti, ostaviti, razočarati, psi ostaju vjerni. I možda je s razlogom u narodu iznjedrila izjava „vjeran je kao pas“.
