Jeee, jučer mi je bio rođendan. 43! Kako bi rekao moj kolega „Lepa leta si doživela“! I jesam, ali najbolje tek dolazi.
No, nisam se ja baš uvijek ovako radovala svom rođendanu. Budući da sam generacijski dio one ekipe rođene prije rata, a Praznik rada je tada bio puno veća fora nego li danas, nikog od mojih prijatelja nije bilo da proslavi rođendan sa mnom. Škole i vrtići nisu radili, a roditelji su našli način da spoje dane u mini godišnji i provedu taj Praznik rada sa svojim obiteljima.
I danas smo mi „majstori spajanja“, obzirom da imamo puno blagdana koji se crvene u kalendaru, ali ta crvena boja na žalost na vrijedi za sve. I dok vi čitate ove retke, nećete vjerovati, ali veliki broj trgovina ipak radi. Trebaju li raditi trgovine, tema je za raspravu samo i isključivo kod ljudi koji nisu organizirani i ne poštuju tuđi rad. Toliko ću ja o tome, a vi udarajte koliko hoćete. Ja sam svoj šoping obavila dva dana prije, čak i auto natočila, pa ne vidim razloga zašto to nisu mogli i drugi napraviti.
Ipak je to PRAZNIK RADA! Ali, nismo svi isti i ne brinemo jedni o drugima koliko bi trebali, pa nam je i to postalo nevažno.
Inače bih sjedila na terasi lokalnog kafića, kako to činim i obično vikendom, ali danas neću unatoč činjenici da su terase pune. Jako vjerujem u to da svi imamo svoja prava, ali na žalost svakodnevno svjedočim samohvali pojedinaca o njihovom savršenstvu i kako je baš njihov način, pravi način. Neka im je. Osobno smatram da koliko poštujem drugog, toliko i samo toliko imam pravo i tražiti od tog istog pojedinca da poštuje mene.
Ajmo na veselije teme
Dakle, Praznik rada. Taj dan je u gradu u kojem sam odrasla postao sinonim za roštiljanje, boravak u prirodi i grah u Maksimiru dok Banderas dijeleći isti u zamazanoj pregači tvrdim purgerskim šarmira okupljenu masu. Voljeli ga ili ne, ali striček je prisutan. Nikad nisam išla na grah u Maksimir jer sam nastojala ne micati se iz kuće, obzirom da čestitari dolaze i na taj dan. Tako da je meni i taj dan, aktivan. I to na onaj lijepi način. Druženje s ljudima koje volim i koji vole mene.
Kad sam bila malena, otac mi je poklanjao karanfile za rođendan. Mislila sam tada da je to bilo zato što sam rođena uoči praznika, ali nije. On je stvarno volio karanfile. Poznajete li vi nekog tko voli karanfile? Ja ne. Očito je bio jedan od rijetkih. A bio je poseban. I bio je moj. I ja sam bila njegov sin, njegova zjenica oka, njegova suza i osmjeh.
Prošli vikend sam bila u Sarajevu i čekajući u redu u jednoj trgovini načula sam razgovor dvije trgovkinje.
– Ideš li na štrajk u ponedjeljak?
– Kakav bona štrajk?
– Pa ovaj prvomajski. Ja vala, ne želim da radim na moj praznik. Padam s nogu radeći i vikendima od jutra do mraka, pa bi sad još i 1. maj da mi uzmu, e neće vala.
– Pa ne idem, a mislim da nije ni tebi pametno da ideš.
– Što?
– Pa slobodna si u ponedjeljak. Rađe budi sa svojima kući, jer kako god da okreneš, kači te srijeda i radit ćeš htjela ili ne. A štrajkovi više nisu u modi. Ili imaš možda neki drugi poso osiguran?
Odabrala sam što sam htjela i prekinula njihov razgovor. Ražalostio me. Ne samo zato što će i tamo neka majka raditi umjesto da bude sa svojom djecom, nego zato što ta ravnodušnost i pomirenost sa svime što nam sustav nameće sazrijeva u ljudima kao neka opaka bolest.
Nismo više borci. Prepustili smo se i dozvolili smo da netko drugi vuče konce i određuje na što imamo pravo, a na što ne.
Pa evo, ja sam u svoje 43 kvrge uspjela naći svoje mjesto u svemiru, ali se i dalje borim da mi bude bolje, da se sa mnom nitko ne nahitava i da mogu reći što mislim. Ako sam ja to mogla, možete i vi. Možete barem probati. Vaše je pravo i obaveza boriti se za sebe, ali i poštivati one čiji glas nije jak kao vaš. Ja zato danas neću vidjeti Mariju, Gogu, Sandru i Ivanu jer one danas rade, jer je njihov gazda rekao da moraju i one moraju. A gazda… on roštilja… Bem ti pravdu.
Sretan Praznik rada, radnicima i neradnicima, uhljebima, spavačima, onima što rade na crno i onima koji rade više poslova da bi preživjeli!.
Sretan Praznik rada i gazdama koji tjeraju svoje ljude da rade na ovaj dan iako je to potpuno nepotrebno, uz poznatu uzrečicu moje bake: Svaka rit dođe na šekret!
Uživajte u danu!
Voli vas vaša prvomajska Nevena!
