Probudila sam se, obavila svoje jutarnje rituale (odvježbala, popila zdrav šejk) i krenula pregledavati poruke na Messengeru. Obzirom da je 80 % mog posla online, to je uobičajena stvar. U tom trenutku čujem… BLINK… Nova poruka.

To je bio znak da se u našoj ženskoj grupici nešto događa. Pogledala sam, jer ne bih mogla izdržati. Uostalom, nije uvijek sve samo u poslu, zar ne?! Valja se i opustiti, jer inače ljudi osjete lošu energiju. Malo zabave nikome ne škodi.

Dakle, poruka je glasila ovako:

Ovo je napisao Steve Jobs: “Dosegao sam vrh uspjeha u poslovnom svijetu. U tuđim očima moj život je vrhunac uspjeha. Ali osim posla, imam vrlo malo radosti u životu. Na kraju, bogatstvo je samo životna činjenica na koju sam navikao. U trenutku, dok ležim bolestan na krevetu i prisjećam se svog života, shvaćam da sva priznanja i bogatstvo kojim sam se toliko ponosio izgledaju blijedo i beznačajno prema licu neizbježne smrti.

Možete zaposliti nekoga da vozi auto za vas i da zarađuje za vas, ali ne možete naći nekoga da nosi vašu bolest za vas. Materijalne stvari koje se izgube se mogu naći. Ali jedna stvar se nikada ne može naći kad se izgubi – život! Volite svoju obitelj i svoje prijatelje. Lijepo se odnosite prema sebi. Njegujte ostale. Kad ostarimo i postanemo mudriji polako shvaćamo da sat od 3000 ili 30 dolara pokazuje isto vrijeme.

Bez obzira imamo li novčanik od 3000 ili 30 dolara, količina novca u njemu je ista. Bez obzira vozimo li auto od 150.000 ili 15.000 dolara ceste i dužine su iste i na kraju dođemo na isto odredište. Bez obzira je li kuća u kojoj živimo velika 50 ili 500 kvadrata, količina samoće je ista. Shvatit ćete da istinska unutarnja sreća ne dolazi od materijalnih stvari. Ako letite prvom klasom i avion se sruši, i vi ćete se srušiti… Stoga, nadam se shvaćate. Kad imate obitelj, prijatelje, braću i sestre s kojima se možete smijati, pričati, pjevati i raspravljati o bilo čemu, to je prava sreća!

Ne učite djecu da budu bogati. Učite ih da budu sretni.

Kad odrastu neka znaju vrijednost stvari, a ne cijenu. Neka vam hrana bude lijek. Inače će vam lijekovi biti hrana. Velika je razlika između ljudskog bića i biti čovjek. Ako želite hodati brzo, hodajte sami! Ako želite hodati daleko, hodajte skupa ti i Bog tvoj Otac koji jedini daje smisao tvom životu i postojanju.”

Zaslužujem li bolje i više

Vjerujem da se svatko od nas, barem ponekad, zapita zaslužujem li bolje i više, je li sreća samo za odabrane, jesu li dobre prilike stvar puke sreće.

Rođena sam 1980., dakle u vrijeme socijalizma. Tijekom odrastanja sam nebrojeno puta čula izjavu kako nema kruha bez motike. Kad bi netko doma primjerice rekao da nije zadovoljan na poslu, onda bih čula kako ne treba tražiti kruh preko pogače i još niz takvih besmislica. Pa i sad čujem sve i svašta kad izgovaram želje na glas. Recimo, ja bih htjela s obitelji posjetiti Melbourne, Sidney, Dubai i još neke popularne destinacije. Nije li to too much?! Sad da ja vas pitam – zašto bi to bilo previše?

Jednom sam negdje čula kako je duhu potrebno blagostanje i s tim se u potpunosti slažem. Ne kažem da treba biti obijestan (iako je tu teško odrediti granicu i to je sad druga tema), ali nismo li samim rođenjem zadobili pravo da nam bude ugodno?! Svi smo rođeni u istom svijetu. Istina, nismo svi odrasli na istom mjestu, u istim ekonomskim prilikama, ali svi živimo na istoj zemaljskoj kugli.

U današnje vrijeme svima su nam dostupne informacije. Zašto netko provodi vrijeme igrajući igrice na internetu, dok se netko drugi educira i koristi prednosti brze razmjene informacija? Nemamo svi iste želje. No svi imamo neke talente i darove. Nije li “smrtni grijeh“ natjerati osobu (obično su to roditelji) da studira pravo, ako se želi baviti umjetnošću?!

Dakle, kad sami sebi kažemo ne mogu, ne zaslužujem, MORAM raditi jedan te isti posao još 30-tak godina da ne razočaram roditelje, trebamo se zapitati čija su to uvjerenja i čiji su to zapravo programi.

Ne mislim da moj muž i ja moramo voziti Mercedes, ali zašto ne bih razmišljala tako da želim što sigurniji auto za svoju obitelj?! Zašto je to pogrešno? Zašto bi SIGURNO putovanje bilo luksuz? Dok sam u ranim dvadesetima radila kao dadilja u Irskoj, bio mi je na raspolaganju BMW u kojem sam prevozila njihovu djecu na akademiju, kod zubara… I znate što?! U tom autu ja sam se osjećala SIGURNO. Nije se tresao pri većoj brzini. Prevozila sam troje, ponekad četvero djece koja nisu bila moja.

Tek sad kad sam i sama majka vidim kolika je to bila odgovornost. Mislim da su roditelji postupili sasvim ispravno kada su dali dadilji siguran auto s kojim ću prevoziti njihovu djecu. Dakle, zašto bi moja želja da imamo siguran automobil bila luksuz?! Ja tu ne vidim nikakvo traženje “kruha preko pogače“ već vrlo racionalnu odluku, čak potrebu.

Propuštene prilike

Poznajem ljude koji godinama (sigurno 30-ak) žive na istom mjestu i rade isti posao. Ne ulazim u tuđe financije, no da ih pitamo koliko se promijenila njihova plaća u tih trideset godina, što mislite… kakav bi bio odgovor?! Često čujem kako se ljudi žale da ne mogu naći posao. Ne znam kakav je točno bio put Stevea Jobsa, no ako slušate motivacijske govornike koji su uspjeli i sad dijele svoje “tajne“ s drugima, svi će vam oni reći da su PREPOZNALI priliku.

U dijelu poruke Steve Jobs ističe važnost prijatelja i obitelji. Naravno da su obitelj i prijatelji važni. Iskreno, ne vjerujem da baš nije oko sebe imao nikoga. Vjerujem da je put prema uspjehu usamljenički posao. Zašto? Zato što svojim uspjesima podsjećamo ljude koji bi nešto htjeli, ali se ne usuđuju, podsjećamo ih da nisu imali “muda“. No, s druge strane, na tom vrhu ljudi nisu sami. Ondje su drugi njima slični ljudi koji su također težili uspjehu i radili sve što je bilo u njihovoj moći da ondje stignu.

Mislim da nema ništa teže nego žaliti za propuštenim prilikama.

Autorica: Rahela Vukušić Druško