Jutro nikakvo. Jedva izvlačim kraljevsku guzicu iz kreveta nakon još jedne poluprospavane noći.
Na putu do kupaone se popikavam na loptice koje moja stara njuška ostavlja na mojoj ruti kretanja u nadi da će me razbuditi, ali uzalud. U kupaoni u ogledalu srećem jednu raščupanu i natečenu spodobu koja mi izgleda poznato. Nakon što sam polužmirećki uspjela otvoriti pipu u umivaoniku, pošprica me po pidžami smeđa hrđava voda koja se opet nakupila u cijevima jer je očito opet bio neki kvar. Skidam bogove svima, naravno u sebi jer nemam snage za glasno psovanje, a i nitko me ne bi čuo, pa čemu trud. Sad sam već budna i kužim da sam ona spodoba u ogledalu ja. Proces do gledljive normale traje 5 minuta. Četka, krema za lice (inače ona koja se koristi za bebi guzu – aha), gumica za kosu – naravno, jer ko je još vidio imati spuštenu kosu, i na kraju četkica za zube. Mislim da sam si sama oprala zube, nisam baš sigurna, ali oprani jesu.
Zvono na portafonu.
Ja: Mooolim?
Muž: Evo, ide pasonja gore!
Ja: Aha.
Naime, on je već ustao, obavio sva čuda u kupaoni i otišao prošetati vladara našeg doma – pesa! Kraljevska njuška se nekad vuče i 15 minuta do našeg stana, ali ne zato što ne može hodati, nego zato što voli pogledati što se dešava u kvartu pa sjedi ispred staklenih stijena na međukatu gdje puca pogled na pseći park.
Kad se napokon dovukao, ja sam već cupkala jer moram požuriti na posao, oprali smo cape, pomazili se i dobio je važan zadatak: Čuvaj kuću!
Zgrabila sam vreću za smeće i sjurila se u prostoriju gdje u našem ulazu stoje kante za smeće. Ponosno sam otvarala vrata jer sam prošle godine, dok sam još imala volju i bila predstavnica stanara, dala ugraditi senzorsku rasvjetu, tako da više nema mraka u našem ulazu. Ali čim sam ušla u smetlarnik, smrklo mi se u duši.
Skupljam si za keksiće
Simpatična žena od cca 70 godina, uvijek nasmijana, sitne građe, srdačno me pozdravila preturajući po kantama za smeće.
Ona: O, dobro jutro susjedica! Kako ste?
Ja: Dobro jutro. Evo dobro. A kako ste vi?
To uopće nije bilo umjesno pitanje, ali nisam znala što bi ju drugo pitala.
Ona: Evo skupljam boce. Danas ide smeće, pa da vidim ima li koja tu za nas.
Uto u smetlarnik koji ima izlaz na parking, kroz vrata utrči njezin psić. Isti kao moj, samo crn, veselo mašući repom. Instinktivno sam se sagnula i pomazila ga dok je ona komentirala:
„Ajde reci Bleki – skupljam si za keksiće.“
Veselo je mahao repićem i vrtio se ispred mene pokazujući koliko je sretan.
Inače, utorkom i petkom kad kod nas odvoze smeće, svako jutro vidim tog peseka ispred smetlarnika u kojem njegova gazdarica sakuplja plastične boce. Izgleda kao da čuva stražu.
Mi doma već godinama odvajamo te plastične boce i ostavimo u vrećici pokraj smetlarnika, baš zbog ljudi kao ona, ali i dalje to nije ni blizu onome što svi mi možemo učiniti.
Ponesena emocijom pitam ju: „Susjeda, imate li vi što za jesti?“
Ona: „Milo moje, meni malo treba. Bleki ima problema s gušteračom a njegovi lijekovi puno koštaju, pa se snalazimo nekako. Nije sramota raditi, nije sramota ni kopati po smeću. Mi od toga ionako kupimo njemu.“
Ja razmišljam o 50 kn koje imam u džepu i znam da mi je to za gablec i za kruh i mlijeko, i ako uspijem komad mesa skrkat za ručak, ali ipak ih vadim iz torbe.
Ona me pogleda i kaže: „Ne dušo, ti imaš dijete i to ti treba za njega. Mi ćemo se snaći.“ Pogleda me svojim veselim očima i nastavi kopati po kantama.
I što sad napraviti?
A niš. Bila sam u Pet centru jutros, kupila par vrećica keksića za peseke koji imaju problema s gušteračom i ostavit ću ih u petak pokraj kante u vrećici na kojoj će pisati „ZA BLEKIJA OD FLEKIJA“. To mi neće moći odbiti.
Dobro djelo
Ne pišem vam ovo da mi kažete „Bravo Nena“. Ne. Ovo pišem da vas potaknem da pogledate oko sebe i vidite kome vi možete pomoći jednim malim dobrim djelom. Kad bi svaki od nas jednom tjedno učinio jedno malo dobro djelo, svijet koji ostavljamo našoj djeci bi bio bolje mjesto.
A što se tiče one raščupane i otečene spodobe koja me svako jutro pozdravlja u ogledalu, ona je najljepša žena koju poznajem i nikad i zbog nikoga ju neću mijenjati. Smiju nam se iza leđa, upiru prstom, tapšaju po ramenima dok su s nama a čim okrenemo leđa zabiju nož u leđa i još ga vrte. Neka. Ona i ja takve raščupane, otečene i nenaspavane zbog svega gore navedenoga, mijenjati se nećemo.
I na kraju, napravite jedno malo dobro djelo nekome kome treba i garantiram da će vam već današnji dan biti bolji. Obećavam da hoće. Probajte!
Voli Vas Vaša raščupana Nevena!
