Ponos, da vidimo što o tome kaže Wikipedija:

Ponos je emocija ili osjećaj velikoga zadovoljstva samim sobom, te poštovanje samog sebe u “cjelini”. Proizlazi iz (subjektivne) spoznaje, da se učinilo ili sudjelovalo u nečem posebnom ili pohvalnom. Poput nevolje, gađenja, straha, tuge, iznenađenja i zadovoljstva, ponos spada u osnovne emocije koje su prirođene i ne nastaju kroz odgoj.

Dakle, ukratko – sjebani smo prirodno. Nema pomoći. Ili možda ima?

Ajmo situacija:

Zaručeni mladi par koji živi zajedno više od 2 godine, imaju puno zajedničkih interesa i dobro funkcioniraju. Ona zbunjena jer je saznala da njezina pokojna majka zapravo nije voljela njezinog oca, nego je glumatala zbog djece, pa zato ni sama više ne vjeruje u instituciju braka. On, povjerljiv dečko iz obitelji u kojima su forsirane „prave obiteljske vrijednosti“ tako što se znalo da je muško glava kuće i da se majku štuje, ali očeva je zadnja. Unatoč toga on nije kontrol freak i vjeruje svojoj zaručnici u potpunosti.

Ona takva smotana odlazi na službeno putovanje, nalije se ko deva na nekom afterpartiju i zavede ju neki šarmantni dečko s kojim završi u krevetu. Kad se probudi ujutro i shvati što je napravila, zove zaručnika i kaže mu što se desilo znajući da bi on to kad-tad saznao i ne želeći imati tajne pred njim. Zaručnik tom prilikom ništa ne odgovara i poklapa slušalicu. Prvim letom onda dolazi u njihov stan, on ju jedva pusti u stan i ona mu kaže: „Volim te i želim se udati za tebe. Ja bez tebe mogu, ali ne želim biti.“

I kaj on napravi?
Kaj biste vi napravili da ste na njegovom mjestu?

Dogodilo se ovo

Ovaj je otvorio vrata stana i ona je otišla. Zauvijek. Nikad ju više nije nazvao. Oženio je prvu koja je naletila, skrkao joj 4 djece i nakon 7 godina braka su se razveli. Ta djeca danas žive na dvije adrese.

Ona se pak s druge strane nije udala, udomila je 9 mačaka i putuje svijetom. Izgubila je vjeru u brak, u ljude, a muški joj nisu napeti, osim kad je frka pa si nađe nekog samo za sport i glazbu.

Ponos, jebeni ponos je sjebao oboje!
I ne samo njih, nego i tu njegovu suprugu i tu jadnu djecu. Jedino tko je na dobitku su mačke.

Oćete me linčovati odmah ili sad? Mislite da nisam u pravu? Komentirajte pa ću vam dokazati da jesam. Ali, pročitajte moje obrazloženje do kraja pa onda nabrusite nokte.

Ok. Imaš curu koja je izgubljena i daš joj povjerenje da ide sama na put gdje znaš da će biti likova koji će joj se uvaljivati jer je ženska fakat komad i pol. Bravo.

Onda ona takva smotana zabrije, napravi grešku i kaže ti. Halo čovječe, kaže ti jer ne želi imati tajne pred tobom. Dakle, napravi najveći grijeh koji u vezi možeš napraviti i ona ti prizna. I kaj ti napraviš? Odhebeš ju. Ma bravo majstore! Nekog ko će ti priznati svoju grešku, nekog ko ti paše u svemu, nekog s kim živiš više od 2 godine, tog nekog ćeš maknuti iz svog života zbog jebenog ponosa! I? Kaj ćeš onda? Razjebat druge živote. Ma bravo. Svaka ti čast.

Ok, odgovorit ću i na to pitanje koje se samo po sebi nameće. Da je drugačija situacija, tj. da je on prevario ženu, kako bi ona reagirala?

On nikad ne bi priznao

Dakle, on nikad ne bi priznao da ju je prevario jer muškima to nije opcija budući da znaju da bi tako pobudili sumnju za sva putovanja prije i poslije tog nemilog događaja. Dakle, ona ne bi saznala od njega. Ako bi saznala od nekog trećeg, žena bi ga ili napala i naplatila prevaru poklonima, pažnjom i obećanjima ili bi mu jednostavno vratila istom mjerom. Bar ja bi. A vi ostale koje bi zbog ponosa razhebale vezu temeljenu na svemu ranije navedenom, želim ugodan samački život.

Zbog svega gore navedenog, molim ove što čačkaju po fondovima EU, da iščačkaj neki budžet za istraživanje cjepiva protiv ponosa, jer čini mi se da nam to doista hitno treba želimo li održati veze/brakove i ine zajednice.

Vi naravno znate da je ovo pišem da vam dignem tlak prije jutarnje kave i možda razvučem osmjeh na licu prije posla, je l’ da?

Pssst, nemojte ovo nikome reći, ali da ja saznam, čitalo bi se o tome nadaleko i naširoko. 😉

Voli Vas Vaša „ponosna alapača“