…danas si cvijet, sutra uvela ruža. Sjećate se toga iz spomenara koje smo nekad pisali?

Pisali smo mi svašta u tim spomenarima, a nismo ni sami znali kolika je sve to zapravo istina. Nismo znali zato što su nas odgajali da ne smijemo uzeti kad nam netko nešto nudi, jer to nije pristojno, jer što će susjedi reći, jer ćeš se udebljati od toliko slatkiša i puno drugih „zato“.

Tisuću zašto i tisuću zato smo mi imali u svojim glavama i vjerujem da smo zbog toga puno prilika propustili. Barem ja jesam. Iako da ih nisam propustila tada, pitanje je bi li danas bila ovo što jesam. Žena sa stavom, bez dlake na jeziku, žena koja voli ljude, životinje i prilike, koja vjeruje u čuda, koja nađe pozitivu u svemu.

Naučili su me tome svi oni koji su prošli kroz moj život – službeni ili neslužbeni, javni ili tajni, voljeni ili neshvaćeni. I na tome im ponovno hvala. Ali, naučili su me i da kad dođeš u određene godine u životu, znaš što možeš a što ne možeš, što smiješ a što ne, ali i za što te živo boli ćošak kaj će netko reći. Ovo zadnje je najbolji dio priče i sve više ga koristim jer kad pređeš četrdesetu, neke stvari ti se ne mogu više dogoditi.

Evo recimo, ja se ne mogu udebljati od slatkiša, jer me želudac zaboli od njih i onda pomaže samo soda ili Peptoran, a i kud ću više kila od ovih koje imam. Dakle, to si neću priuštiti.
Što će susjedi reći, to me već odavno ne zanima, ali im nerijetko dam priliku da imaju o čemu pričati. Nek se hrane Google babe.
Dal’ je nešto pristojno ili ne, i to mi više nije briga jer kad vidim kakvi sve nastupi budu na raznim talent showićima u prime time-u, ja sam Majka Tereza. Dakle, brige nemam.

Uzeti što netko nudi

E sad ono – uzeti što mi netko nudi. Ta mi je trenutno najzanimljivija, da budemo iskreni jer eto ja tu imam feler koji se nadam da ću popraviti ovom kolumnom. Dakle, prvi put u životu sam se našla u prilici da nešto žicam kad sam željela objaviti svoju knjigu. Izmišljala sam načine i na kraju sam spala na žicanje. I bilo mi je jebeno neugodno. Tako neugodno da sam se osjećala dužnima svima onima koji su donirali sredstva za tu moju knjigu. I ne samo njima, nego i njihovim obiteljima, susjedima, kumovima i budućem potomstvu. Lele, budaletine. Vidite vi kako smo programirani? Barem ja… Roba s greškom.

I što sam onda napravila? Pa zahvalila sam im svima u samoj knjizi stavivši njihova imena u veliko srce. Nekima to niš’ ne znači, nekima je drago, dok je trećima „lepo za vidit“.

I sad bi neki stariji od mene rekli: „Lijepo od tebe, ali nisi trebala. Nitko ti nije pomogao zato što si ga natjerala, nego zato što je osjetio potrebu da to napravi.“ I ja se iskreno nadam da je tako jer uskoro krećem u novo žicanje. Osjećam da će mi se broj prijatelja na društvenim mrežama nakon ove kolumne znatno smanjiti, ali ja ne odustajem od svojih snova. Preporučujem vama da isto postupite, jer ja sam jedina koja te snove sanjam i koja zna koliko mi to znači, isto kao i Vi za svoje. Ovog puta ću se za njih boriti i neće mi biti neugodno pitati. Nikoga ništa.

U zadnje vrijeme često čujem komentare u smislu: „Drago mi je da živiš svoj san i da ti se vrata otvaraju, te da pronalaziš svoj put.“ Čak sam čula i: „O da, ti si već s obje noge van prošlogodišnje svakodnevnice. Ti si na novom putu i pitanje je vremena kad ćeš i sama to vidjeti.“

Ja to još uvijek ne vidim jer sam i dalje ovisna o nekim situacijama i odnosima, ali mogu vam reći da je jebeno dobar osjećaj napraviti nešto za sebe. Ja sam to napravila objavom svoje knjige koja mi je potvrdila tko sam i kolika sam. Ne mislim na kilažu, nego.. no dobro, znate na što mislim.

U svakom od nas leži neko čudo

Osobno vjerujem da u svakom od nas leži neko čudo, neka posebnost, ono nešto zbog čega smo rođeni. Bojim se samo da nemamo svi snagu zasjati kad nam se ukaže prilika zbog svih onih „zato“ iz djetinjstva. Ja osobno nisam znala da znam pisati dok nije krenulo ispucavanje s knjigom, iako sam znala da mi pisanje komentara, osvrta i statusa na društvenim mrežama čini zadovoljstvo.

Sve se dešava s razlogom i u pravo vrijeme. Zato vam predlažem da zagrebete malo po površini i vidite što se skriva ispod. Nismo mi tu samo u prolazu, tu smo da ostavimo trag, makar samo jednom knjigom, humanom akcijama, pomaganju životinjama, liječenju alternativnim načinima, slikanjem… Svako od nas je dolaskom u ovaj život dobio dar kojeg sam treba otkriti. I ne bojte se pitati za pomoć. Što je najgore što vam se može dogoditi? Mogu vas odbiti i to je sve.

Al’ sam danas dubokoumna i mudra, pa to su čuda. To jesen čini meni. Tjera mi prašinu s mozga i bistri oči. Sad se čuda dešavaju.. pripremite se! 🙂

Imam ideju već za drugu kolumnu, pa dok ne zbriše, šaljem pusu svima i odoh pisati još.

Voli Vas sve Vaša „tejk it or liv it piskaralo“