Kad ne postojimo mi, ne postoji ništa što stvaramo niti naše stvaranje može postojati. Sve što kreiramo ne postoji i sve što činimo je ništa. Zato, ne poništavajte sebe.
Ne poništavajte sebe lošim mislima i riječima
Ovako izgleda slika s energetskog nivoa, a siguran sam da oni o kojima danas pišem vrlo često izgovaraju ili misle slične misli.
- Kao da sam nevidljiv/a.
- Ja kao da ne postojim.
- Radim cijeli dan, a kao da ništa nisam napravio/la.
- Ma džabe ja to radim…
I mnogi slični izrazi zapravo opisuju jednu jako opasnu pojavu za koju smo opet odgovorni – mi.
Pročitao sam danas, na žalost, jednu od mnogih sličnih izjava na fejsu koja glasi „Postoje ljudi koji vam izvade srce i oni koji vam ga na mjesto vrate“. Što vi mislite o tome? Sviđa vam se? Slažete se? I vama se to dogodilo? Da, neki će lajkati bez razmišljanja, neki zato što im se to dogodilo, no gotovo nitko neće razmisliti o tome što tu zapravo piše. Ja mislim da je ova izjava opasna. Skloni smo misliti kako je većina ipak u pravu i lakše ćemo povjerovati u ono što je bilo na fejsu. Stoga naša logika pada u vodu, a mi vjerujemo nečemu što nam šteti.
Gdje sam tu ja
Svijet ne postoji bez nas, a mi si ne dajemo pravo na to da postojimo. Dakle, naš svijet ne postoji. Nije li stoga vrlo logično to da nemamo moć kreirati svoju realnost? Nije li stoga normalno da nemamo pravo na bilo što i da od drugih tražimo prava na nešto? No, ako ne živimo u vlastitom svijetu, živimo u nečijem tuđem. A tamo vrijede pravila toga nekoga. Nekoga tko priznaje sebe. Tko ne poništava sebe.
Kako poništavamo sebe
Iz gore navedene izjave lako je zaključiti kako smo mi „trpni glagol“. Netko dođe i učini što mu je volja, pa onda netko drugi dođe i učini što je njemu volja, pa onda… i tako nam prolazi život. Mi smo kao drvo koje stoji, a ljudi prolaze, pokidaju nam granu, naslone nešto na nas, prođe pas pa nas zapiša, onda, ali tek rijetko dođe netko tko nas zagrli i mi bivamo na trenutak sretni, no još više patimo kad ta osoba ode… Pasivni smo, nemamo moć akcije koja je zapravo važna za prepoznavanje jesmo li uopće ljudsko biće. A jesmo i to veličanstveno i posebno biće. Stoga, priznajte sebe! Ne poništavajte sebe
Priznavanje sebe
Jer zašto ne biste preuzeli odgovornost? Da, ulogu imate. Ulogu koju vam je dodijelio netko drugi. Ulogu podanika, vjernog vojnika, kante za otpatke i tek ponekad, kad naletite na nekoga tko vas može cijeniti vaze s cvijećem. No, što ako vi odaberete svoju ulogu? Koja bi ona bila? Kad prepoznate sebe kao vrijedno biće. Biste li i dalje bili tu da vam netko radi što poželi ili biste odabirali što želite i s kim to želite? E, u tom trenutku, kad počnete odlučivati, počinjete živjeti. U tom trenutku počinjete kreirati svoj svijet. To ne znači odje…. one koji vas zaje……! To znači kreirati svoj svijet.
Kako kreiramo svoj svijet
Akcijom, djelovanjem, činjenjem u smjeru onoga što želimo. Jeste li tome dorasli?
Ako želite da u vaš vrt dolijeću pčele i bumbari, zasadite cvijeće. Ako želite u svom dvorištu vidjeti mačku, stavite zdjelicu s vodom i hranom za mačke. Ako pak želite vidjeti tigra ili tigricu, budite tigrica ili tigar (ne preporučujem da budete plijen). Ako želite odgojiti mladog lava ili lavicu, bolje budite roditelji lavovi, a ne roditelji ovce.
Možda vam se ovo čini kao dobra ideja, ali ne želite ni mačku ni pčele, a pogotovo tigra. Želite posao, želite ljubav, želite prepoznavanje i poštovanje, želite izgledati i osjećati se bolje? Odlično, samo ovo što sam napisao prilagodite tome pa postanite najbolji radnik, najbolji partner i poštujte sve oko sebe. Jednostavno je l’ da? Jednostavno je, ali ne i lagano. Trebat će vremena da se zamijene sva ponašanja koja ste imali do sada u životu, no isplati se svake sekunde.
Povezano: Vrijeme za sebe ili kako obznaniti svijetu da vrijedimo
