U svojoj igri dijete traži čudesno biće
posvuda u stvarnosti, u starom ormaru
nekoj ladici na tavanu…
To je često nevidljiv lik s kojim ono razgovara
Kasnije je to neka igračka, a onda odjednom
lutka – to čarobno stvorenje
s pravim mjestom rođenja u dječjoj sobi.
Lojze Kovačić (slovenski književnik,1928. – 2004) (iz knjige Lutka ima srce, ima pamet)

Jedna od najljepših, najprivlačnijih i najzanimljivijih scenskih umjetnosti za djecu je lutkarstvo. Međutim, lutkarstvo je isto tako velik doživljaj i odraslima.

Svi se želimo na trenutak vratiti u djetinjstvo, u to doba najintenzivnijeg maštanja, kada smo se poistovjećivali s raznim likovima iz bajki i kada smo bili puni želja da ovaj svijet, život i sve oko nas dobije dobije nešto od tih divnih i tajanstvenih likova.

Često nakon predstave možemo čuti riječi odraslih: “Zaista je bilo divno“, “Ovo je vrijedilo pogledati.“ A što se tek događa u maloj glavici djeteta i u duši djeteta, kako li se ono tek osjeća i što proživljava dok gleda lutkarsku predstavu na sceni? Pogledajte njihova lica. Prisluhnite što govore. Spremni su sve sukobe riješiti na licu mjesta – na pozornici pa ako treba i osobno glasno se radovati, nekad čak i plakati. Djeca proživljavaju sve situacije kroz koje prolaze likovi iz predstave. Emocionalno se vežu uz pozitivne likove pa čak lutku žele vidjeti izbliza dotaknuti je držati je u ruci.

Dolci (1986.) ističe da moramo predstaviti igru lutkom, a potom dijete postaviti u ulogu gledatelja. Zatim mu pomažemo pri prelasku iz uloge gledatelja u ulogu animatora, pri čemu potičemo igre u kojima uloge gledatelja i animatora nisu strogo odvojene.

Kazalište, posebno lutkarsko kazalište, u svakom slučaju fascinira djecu, istaknuo je i Dolci (1988). Ondje prepoznaju svoje igre; glumci i lutke u njihovim su očima odrasli koji se znaju igrati. “Paradoksalno je što su malena djeca puno spremnija od odraslih razumjeti bit kazališta, prije svega sklonost prema izražavanju kroz sve izražajne jezike i zbog toga što su posve udaljena od razumijevanja umjetnosti kao običnog ukrasa“

Omiljena djetetova igra jest pričanje pomoću lutke. U tim igrama možemo vidjeti pravu moć lutke: vanjski izgled lutke sugerira djetetu da izmišlja odgovarajući glas za lutku, da koristi riječi, oblikuje rečenice, izmišlja dijaloge, stvara parafraze na poznate priče s tim likovima ili izmišlja potpuno nove situacije (Majaron 2004:82). “Dok pričaju, djeca se igraju riječima, ponavljaju ih, okreću se, ponavljaju ih okreću se mijenjaju im redoslijed slažu ih u nizove ili nove rečenice, pri čemu su i sama sugovornici i govornici“ (Vuković-Žanić, Delaš 2006:83).

Lutka dovodi dijete u stanje uzbuđenosti, razigranosti, pokreće njegov misaoni fantazijski i emocionalni svijet, omogućava mu da sve bogatije izražava svoj doživljaj svijeta.

Igre lutkom odišu djetetovom emocionalnošću. Dijete na lutku može prenijeti svoju emotivnu uznemirenost, s njom može raspravljati o svojim problemima i nesvjesno ih analizirati. Igre lutkom mogu pridonijeti emotivnom rasterećenju djetetove konfliktne situacije.

Najbolje vrijeme da djetetu date lutku u ruku jesu predškolske godine, jer ono tada počinje glumiti događaje iz vlastite mašte, ali i stvarnog života. Ovo je vrijeme kada je u redu lutkama igraju djevojčice i dječaci. Dječaci sebe doživljavaju kao očinsku figuru lutki pa je normalno da se i oni poigraju njima. Lutka može poslužiti odgojitelju, roditelju, glumcu, pedagogu u primjeru dobrog i lošeg ponašanja, tužnog i sretnog izraza lica… Lutke su odlično sredstvo za poučavanje. S lutkom ćete čuti mnogo lijepih pjesmica, recitacija, dijaloga te vidjeti improvizacije. Nema ništa ljepše od druženja sa scenskom lutkom i djecom.

Za animaciju lutke ne postoje pravila i zakoni. Pokretati lutku na sceni vještina je i umjetnost. Nije svejedno kako će lutkar naglasiti koju riječ u rečenici, kojom jačinom tona izraziti neku misao. Djeci se ne smije govoriti brzo jer neće moći pratiti tekst. No tempo ne smije biti prespor, jer tada djeluje monotono i uspavljujuće. Lijepo je slušati kada netko lijepo govori. Zato učimo djecu i slušati i lijepo govoriti.

Lutka povezuje gotovo sva područja važna za djetetov razvoj, razumijevanje, pokret, govor, suživot s okolinom. Djetetova igra lutkom njegov je način priopćavanja osobnog mišljenja o okolini koja ga okružuje. Uz pomoć lutke dijete otkriva parabolične igre i bogatstvo metaforičnoga mišljenja i izražavanja. Lutka budi usto djetetovu maštu i stvaralaštvo, dvije najvažnije sastavnice daljnjega razvoja. (Majaron 2004.).

Neiskorjenjiv je poriv čovjeka za lutkom. Dragi roditelji, odgojitelji, učitelji, bake i djedovi, igrajte se s lutkom pjevajte, plešite sve na radost djece i tako oživite lutku koju ste možda zaboravili nekad davno u dnu ladice ili ormara.

Autorica: Sanja Pavić, mag. paed.

Foto: timkraaijvanger, Pixabay 
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj