Čovjek cijeli život uči i na kraju umre bedast. Sjećam se da mi je to još prije skoro 25 godina govorio moj tadašnji direktor.
Bilo mi je simpatično, ali u to vrijeme sam još uvijek, kada netko spomene učenje, mislila na učenje o nečem praktičnom. Tipa, kako na poslu u isto vremena napraviti više nego jučer. Ili naučiti neku novu vještinu, na primjer rolanje. Ili kako napraviti dizano tijesto. Ili naučiti štrikati.
U to vrijeme je domet tehnologije bio word perfekt, program za obradu teksta. Tek smo izašli iz doba mehaničkih pisaćih mašina. Električnu je imao tek netko napredniji. Kompjutori su se počeli stidljivo pojavljivati i postojali su samo u nekim kancelarijama.
U to doba nisam imala uopće nikakve ideje o tome koliko ću toga naučiti. Ne samo u praktičnim stvarima koje nam trebaju za svakodnevni život, nego i o duhovnosti, o emocijama, o mentalnim sklopovima, o predrasudama, o međuljudskim odnosima, o tehnologiji, o svijetu, o svojim prijateljima i rodbini i njihovim željama, planovima, problemima. O sebi. O mogućnostima, o tome što nas motivira, što ne. Ali mi se izjava koju mi je rekao moj tadašnji direktor čvrsto urezala u misli. I ostala kao istina i mudrost do danas.
Nekako sam uvijek voljela pomagati. I kako je vrijeme prolazilo, to se nije promijenilo. Samo se promijenila forma pomaganja. Prvo o tome nisam razmišljala, a kasnije, kako su ljudi često komentirali i pitali, nametnulo se i razmišljanje. Često sam govorila “bolje da ja pomažem druge, nego da sam u poziciji da drugi pomažu mene”. Onda je to postalo “ne pomažem nikoga da bi mi vratio uslugu, nego pomažem jer to želim i mogu”. Sigurna sam da se mnogi od vas pronalaze u ovom razmišljanju.
Onda mi se u jednoj meditaciji o otvaranju za primanje ljubavi i obilja dogodio “aha moment”!! Shvatila sam da me nekadašnja trauma, ili nekoliko njih, dovela u vjerovanje da ne trebam očekivati ništa od osobe kojoj sam pomogla, odnosno da ne trebam očekivati ništa za uzvrat kada nekome pomognem. I to sam sa radošću promijenila u vjerovanje da ću od svemira primiti istu količinu ljubavi i dobrote u svoj život koliku sam dala pomažući nekoga. I počela živjeti tako.
To je ona ravnoteža o kojoj se govori danas. Da bismo se osjećali dobro, potrebna je ravnoteža između onoga što dajemo i što primamo. Nije to uvijek od iste osobe. Često dobijemo natrag od osobe od koje to ne bismo (ili nismo) nikada očekivali. Ili od potpunog stranca. U trenutku u kojem smo se tome najmanje nadali. I to je u redu. Tako to treba biti.
Isto tako, važno je da dajemo s radošću, s ljubavlju i otvorena srca. To ljudi osjete. Važno je jer ako nismo voljni ili u tom trenutku sposobni dati s radošću, ljubavlju i otvorenog srca, onda je bolje da kažemo osobi koja nas traži pomoć da ne možemo pomoći. Budite iskreni prema sebi i prema toj osobi i recite zašto ne možete pomoći.
Iskrenost ne samo oslobađa, nego i vraća osjećaj da sami upravljamo svojim životom i da nismo žrtve okolnosti u kojima se nalazimo.
Zato, otvorite se da biste primali. Izobilje je svuda oko nas!
Autorica: Darinka Bertović
Certificirana aromaterapeutkinja i holistička terapeutkinja
