Stjepan Kuzminski, avanturist, profesionalni planinski vodič, čovjek koji je oduvijek volio prirodu, čovjek koji je prošao jedinu europsku prašumu – Perućicu, jedini u Hrvatskoj zna put do slapa Skakavac u toj prašumi. Čovjek koji je imao bliske susrete s najopasnijim životinjama Balkana, čovjek koji se uspoređuje s planinskim vukom…

Stjepane, recite nam još nešto o sebi!

Stjepan: Rođen sam u selu u blizini Križevaca, već sa 16 godina sam otišao od kuće. Nikad se nisam uklapao u uobičajene okvire. Oduvijek sam volio prirodu, planine, avanturu, oduvijek sam lutao planinama. Po zanimanju sam kuhar, dobar dio radnog vijeka sam bio profesionalni vojnik… radio sam različite poslove, ali jedno je sigurno… nikada nisam izgubio vezu s prirodom i redovito joj se vraćam.

Profesionalni planinski vodič je novije zanimanje u našoj zemlji ili griješim?

Stjepan: Tako je, profesionalni planinski vodič je zanimanje kojeg Europa poznaje već 60 godina, pandan je turističkog vodiča u gradu, a kod nas je prisutan odnedavno.

Dugi niz godina živite s prirodom. Iza Vas su brojne avanture. Možete li nam izdvojiti neke?

Stjepan:  Da, s prirodom živim od 1983. godine i u svom životu primjenjujem zakone prirode. Oduvijek sam lutao po planinama. 4 dana sam bio zarobljen na 1800 m nadmorske visine ispod 4m snijega. Spuštao sam se u jedinu europsku prašumu Perućicu, prošao sam kroz samo srce te prašume, pronašao slap Skakavac 75 m visine do kojeg sam doveo već desetke planinara…

Specijalizirao sam se za planine BiH i Crne gore, izuzetno dobro ih poznajem. Zahvaljujući tome, počasni sam član Društva Crnogoraca u Zagrebu…

Vjerujem da je boravak u prašumi vaše najdojmljivije iskustvo?

Stjepan: Prašuma je posebna, prepuna je prirodnih ljepota. Perućica se nalazi na granici Crne Gore i BiH, pripada području BiH. Na prašumu čovjek nije imao utjecaja tako da se šuma razvija prirodnim putem… rađa, živi i umire… U prašumi stabla umiru stojećki, stablo se sruši onog trenutka kad potpuno istrune, nema rušenja stabala. Kada grom udari u jelu ili smreku, dogodi se eksplozija zbog smola. Boravak uz ova stabla je vrlo opasan kada grmi.

Osim prašume i planina za koje ste specijalizirani, koja mjesta biste istaknuli kao posebna za pogledati i doživjeti?

Stjepan:  Istaknuo bih ljepotu Trnovačkog jezera, Kapetanovog jezera, Pivskog jezera. U Crnoj Gori se nalaze i zanimljivi manastiri. Zanimljivo je da je Pivski manastir, koji je sagrađen 1572. godine.,  preseljen 1982 godine zbog gradnje hidrocentrale, selili su kamen po kamen, svaki kamen je imao oznaku. Sastavljali su ga 11 godina.

Mnogi se u današnje vrijeme sve više okreću prirodi, traže odmor u prirodi. Vi se s prirodom družite oduvijek.

Stjepan: Da. Priroda liječi. Kada se stopimo s prirodom, sve negativno ona preuzme na sebe, imate spokoj, mir, suočite se sami sa sobom. Zagrlite stablo, stablo će sve negativno preuzeti na sebe.

Čovjek u prirodi može funkcionirati savršeno.

Kakav je današnji život ljudi koji žive u planinama?

Stjepan:  Ljudi koji žive u planinama su vrlo mudri i domišljati, znaju se snaći u svakoj situaciji. Od njih se može uistinu puno naučiti.

Već 30 godina imam prijatelje čobane od kojih sam naučio jako puno stvari. To su ljudi koji drže do svojih riječi. To su ljudi koji žive u specifičnim uvjetima, koji odolijevaju svim mogućim izazovima planine.

Ljudi  u planinama žive u malim zajednicama pastirskih koliba takozvanim katunima. U katunima je glavna žena, ona o svemu odlučuje. Katuni se nalaze i na 1700 m nadmorske visine.

Ljeti tjeraju stoku u planine kako bi sačuvali livade i osigurali prehranu stoke za vrijeme zime.

Što Vam je životna želja?

Stjepan: Životna želja mi je da pokupim svoju unučad i da ih odvedem u prirodu, da spavaju pod šatorom, da se bude pored jezera, da iz prirode uče svoj život… priroda čovjeka uči, nikada nisam doživio da me priroda izvrgla nekoj velikoj opasnosti jer poštujem prirodu i svjestan sam da je priroda jača od čovjeka…

Spomenuli ste da se često susrećete s vukovima. Koliko su vukovi uistinu opasni?

Stjepan: Vukovi. Da su ljudi ko’ vukovi, nikad ne bismo imali problema. Suprotno mišljenjima mnogih, vukovi su vrlo društvena bića koja brinu o svojoj obitelju, imaju hijerarhiju i vrlo su pravedni unutar čopora. Stari planinski vuk, kada je sam, savršeno funkcionira u prirodi, kada je u čoporu poštuje strogu hijerarhiju. U Perućici sam susreo mlade vučiće, približio se, bili su kao mali peseki.

Jednom sam spavao u pastirskoj kolibi u katunu, u 4 sata ujutro vukovi su napali tor ovaca tako da sam imao priliku vidjeti i njihovu snagu kada se bore za hranu.

Što biste poručili onima koji bi rado posjetili područja koja smo spominjali?

Stjepan: Ova područja su prava iskonska divljina u koja mogu doći samo iskusni avanturisti i planinari. Nemojte nikada ući u prašumu Perućicu bez iskusnih vodiča jer bi vaša avantura mogla biti pogibeljna. Uostalom, to je zabranjeno!!! Bez vodiča se ne smije u ta područja!!! Preopasno je!!! Tu prije svega vrebaju zmije (vrlo otrovni poskoci) i divlje životinje poput vuka i medvjeda. To nije šala.

Što je za Vas Obilje?

Stjepan: To je za mene prije svega zdrava obitelj (moj čopor). Zatim sloboda vlastite misli i kreativnosti koju dobivamo u prirodi, a možemo je primijeniti posvuda u vlastitom životu. Energija pozitivne misli i ljubav prema ljudima. To nam svima fali. Otuđili smo se od prirode i samim time jedni od drugih. Novac i materijalna dobra nisu obilje. Obilje je ljubav i duševni mir. To je zapravo Bog, a on je stvoritelj svega ovoga o čemu vam govorim. NEPOBITNO!

Fotografije: Stjepan Kuzminski, osobna arhiva
Razgovarala: Marijana Glavaš