Još uvijek postoje sretnici koji poznaju ljubav. I ja sam među njima pa mogu o tome.

Činjenica je da ljudi sve više zaboravljaju na glavni smisao života, LJUBAV. U današnjem materijalnom svijetu lažne sreće i lažnog blještavila, čudnog poimanja ljudi i svijeta, sve se više pažnje pridaje stvarima koje nemaju istinsku vrijednost. Vlada otuđenost, usamljenost, nedostatak ljubavi. Nemaju svi snage i hrabrosti za ljubav. Ljubav je nestala u sebičnosti.

Ljubav, ono najvažnije, ono oku nevidljivo, sve se više obezvrjeđuje. Leonardo da Vinci je bio u pravu kada je rekao da samo veliki ljudi mogu uistinu voljeti. Da! Nije ljubav za svakoga, nema svatko hrabrosti i snage za ljubav. Sva sreća, još uvijek nas ima puno koji poznajemo ljubav, koji smo svjesni da bez ljubavi ne bi osjetili pravu ljepotu života.

Prava ljubav je poput umjetničkog djela, morate je oblikovati, uložiti trud kako bi zasjala punim sjajem. Nije to ona zaljubljenost koja se javi kad upoznamo nekoga tko nam se sviđa. Ljubav se oblikuje kroz godine zajedničkog života, truda, odgovornosti, odricanja, poštovanja, brige, dijeljenja, podržavanja, zajedničkog suočavanja s problemima. Ljubav raste kad hodaš kroz život i imaš nekoga tko te drži za ruku u svakom trenutku i bez obzira na sve, nekoga tko je tvoj oslonac, tvoja snaga… i ti njegova.

I kroz godine, ljubav postane prava ljubav… i  kada jednom osjetiš pravu ljubav, osjetit ćeš i sreću. Ljudi su stalno u potrazi za srećom… nije sreća stvar koju mogu pronaći i ponijeti sa sobom. Mogu oni preći brda i doline, preploviti sva mora i oceane uzduž i poprijeko u potrazi za srećom. Međutim, izvor sreće je ljubav, trebamo osjetiti ljubav jer samo tako ćemo biti sretni.

Sve materijalno uvijek ostaje materijalno i potrošno,  a ono nevidljivo, to je ono bitno. Kad volite svoju djecu, svog partnera, sebe, voljet ćete i čitav svijet. Ljubav je svjetlost našeg života.