Slika obitelji okupljene oko obiteljskog stola za vrijeme ručka na kojoj svaki član uživa u obroku za mnoge je roditelje nedosanjani san. Upravo za vrijeme obroka događaju se značajni konflikti između roditelja i djece koji su i jednima i drugima izvor frustracije i stresa. Gotovo svaki roditelj ima poteškoća s hranjenjem svoga djeteta s vremena na vrijeme. Zašto je to tako?
Potpuno je razumljiva roditeljska briga o tome da dijete dobije dovoljno hranjivih sastojaka za normalan rast i razvoj, ali bitno je osvijestiti da djeca imaju urođen osjećaj gladi i sitosti. Tijekom prve godine, kada djeca prolaze najintenzivnije razdoblje fizičkog razvoja, njihov urođeni regulatorni sustav za unos hranjivih tvari dobro funkcionira pa dijete jede upravo onoliko koliko mu treba i ono što treba. Između 1. i 2. godine života intenzivan fizički rast se usporava te je prirodna posljedica značajno smanjenje djetetovog apetita u drugoj godini života kada upravo većina roditelja izvještava o pojavi problema. Drugi čest razlog zbog kojeg se roditelji susreću s problemom odbijanja hrane je prelazak s tekuće i „miksane“ na krutu hranu. Naposljetku, jedan od razloga su i razvojne osobine djeteta. Djeca imaju potrebu za neovisnošću i autonomijom koju nastoje iskazati upravo u situacijama obroka. Stoga je nužno naglasiti da roditelj i dijete dijele odgovornost za situaciju hranjenja tako da roditelj odlučuje koja će hrana biti pripremljena i kada, dok dijete ima pravo odabrati što će od ponuđenog uzeti, koliko će pojesti i kako će jesti.
Na roditelju je odgovornost da djetetu ponudi različitu hranu koja varira po okusu i teksturi. Pri tome treba biti svjestan da djeca imaju urođenu averziju prema kiseloj i gorkoj hrani te se rađaju s predispozicijom da odbijaju novu hranu. To znači da prihvaćanje nove hrane neće doći spontano, ali može biti naučeno jednostavnim izlaganjem djeteta novoj hrani. Osim roditeljske odgovornosti da djetetu od rane dobi nudi različitu hranu, bitan je korak djetetu pravovremeno ponuditi krutu hranu. Kad dijete jednom odbije neku namirnicu nije preporučljivo da je potpuno uklonimo iz prehrane pod pretpostavkom da ono to ne voli. Ako uklonimo hranu koju je dijete odbilo i zamijenimo hranom koju preferira, poslat ćemo djetetu poruku da dobiva nagradu za odbijanje hrane i tako povećati šanse da dijete nastavi odbijati hranu. Bitno je osvijestiti da je roditelj model po kojem dijete uči. Ako roditelj ne sjedi za stolom dok jede, obroke uzima „s nogu“, ne odvoji vrijeme za jelo i tijekom obroka gleda u mobitel, teško da će dijete jesti u miru. Omogućavanjem fizičke aktivnosti na otvorenom povoljno ćemo djelovati na djetetov apetit. Također je bitan ustaljen raspored obroka. Posluživanje obroka uvijek u isto vrijeme u danu povoljno će djelovati na reguliranje prehrane. Mnogi griješe dopuštajući djetetu da se najede slatkiša među obrocima. Stoga je bitno da roditelj zauzme jasan stav o tome da su doručak, ručak i večera važni te da dozvoljava slatkiše samo kad je dijete pojelo razumnu količinu hrane za glavni obrok.
Kako bismo oblikovali djetetovo ponašanje od odbijanja hrane do prihvaćanja hrane potrebno je umanjiti kritiziranje i negodovanje, a povećati pohvaljivanje i nagrađivanje željenih ponašanja. Pri tome treba osvijestiti da je pažnja jedna od najvećih nagrada i da samim time što ćemo obratiti pažnju na to kako naše dijete jede, to mu reći i pohvaliti, potičemo poželjna ponašanja.
Razumijevanje djetetovih razvojnih potreba i uzroka problema s hranjenjem pomaže roditelju u suočavanju s vlastitim stresom i frustracijom te umanjivanju istih, a ugodan i podržavajući kontekst jedan je od bitnih čimbenika za razvoj zdravih navika hranjenja.
Autorica: Martina Vrbat Milas, psihologinja
Preneseno iz časopisa Dijete&Roditelj
