Napisala sam 5 faza u životu žene, ima svaka od vas još svojih međufaza, ali ja sam stavila 5 jer, tako ja to vidim.

Ako sam nešto previdjela, slobodno dodajte ili oduzmite. Odmah da napomenem, ovo nije znanstveno istraživanje, nego ono što moje oči gledaju, uši slušaju, duša osjeća 50 godina. Ovo je 5 faza u životu žene  kako ja to vidim u ovom trenutku.

Prva faza – djetinjstvo

Svijet je bio velik, mama i tata su bili veliki i visoki. Neke stvari bile su i zastrašujuće, ali svakako je bilo jako zanimljivo. Puno toga nisi razumjela ili si imala neke svoje filozofije i ideje. Sjećam se djevojčice koja je mislila da je mjesec od sira. Nisam sigurna kojeg, ali meni pada na pamet ementaler. Ako je mjesec od sira, meni bi to bio ementaler.

Igraš se s barbikama, s frendicama maštaš o princu na bijelom konju, sve je nekako ružičasto i curkasto. I lijepa si i pametna, bez obzira na to što ne izgledaš kao barbika, i uopće ti ne pada na pamet da bi trebala izgledati kao barbika. Imaš svoje dječje snove i jedva čekaš ostvariti ih. Nemaš pojma da će ti netko možda srušiti te snove, reći da nešto ne možeš.

Gledaš taj svijet oko sebe svojim znatiželjnim okicama, upijaš sve oko sebe. Možda razmišljaš od kojeg sira je mjesec i kako Djed Božićnjak može onako velik ući kroz dimnjak. Paziš da budeš dobra da ti Krampus ne ostavi šibu, nego glancaš čizmicu ne bi li ti Sveti Nikola nešto donio, ali ti nije jasno ni kako on uđe u kuću. To što je vuk pojeo baku i što je lovac rasporio vuka, to ti je sasvim ok. Nemaš nikakve noćne more od toga jer maštaš o princu na bijelom konju koji spašava princezu i oni žive sretno do kraja života.

Jedva čekaš da odrasteš i živiš svoju bajku

Našopali su te bajkama u kojima je sve savršeno, u kojima princ na bijelom konju spašava svoju princezu i odvodi je u sretan život. Jedva čekaš da odrasteš i živiš svoju bajku. Nemaš pojma da ti je već usađeno da si slabo, krhko žensko, da se ne možeš nositi sa svijetom bez princa, da on sve rješava. Govore ti da postoji dobro i zlo, da dobro uvijek pobjeđuje.

Što je tu normalno? Ništa. Ali mala si, tako te uče, tako piše u slikovnicama i u crtićima tako su se odgajale djevojčice. Ti si curica, moraš biti lijepa, uredna, pristojna, uče te kuhati I pospremati. Tvoj princ će sve ostalo riješiti. Točka

Vrijeme prolazi, sad si već krenula u 5-6 razred osnovne škole i nisi više djevojčica, sad si već djevojka. Mjesec više nije od sira, jasno ti je tko ti ostavlja poklone ispod bora i u čizmici, ali i dalje maštaš o princu. Vjeruješ da postoji, ipak, još uvijek si princeza.

Sjećaš li se spomenara iz osnovne škole? Možda još čuvaš svoj, ja sam svoj izgubila, ali moja mama svoj još uvijek ima. Pisale su se iste stvari i u njen i u moj. „Ti si šećer, a ja med, zajedno smo sladoled“ ili „Kada jedeš kruha i salame, sjeti se mene i školske galame“. U ovom trenutku baš je čujem, a i vidim hodnike moje osnovne škole. Imali smo svi iste šlape i kute do 5. razreda, a u višim razredima su ostale samo šlape. I princ na bijelom konju, kojem smo se još uvijek nadale.

Druga faza tinejdžerica

Čarobna faza između djetinjstva i odraslosti, kada se čini da se svijet oko tebe prevrće naopako, kao u nekom čudnom dječjem vrtuljku. Krenulo je, tvoje tijelo je kao da je odlučilo sudjelovati u reality showu “Transformacije iznenađenja”. Neki dijelovi tijela rastu, drugi se mijenjaju, i sve to bez tvog pristanka ili uputa za uporabu. Bilo bi lijepo da postoji tečaj u kojem si mogla dobiti upute o svim promjenama koje ti se dešavaju, a i o svim drugim pitanjima o kojima šaptala s prijateljicama.

Ali uvijek si mogla pitati Lastana za savjet 🙂 ili pročitati njegove odgovore na pitanja koja su počinjala s „Dragi Lastane….“. Neka pitanja bila su urnebesna.

Za one koji nisu upoznati, Lastan je bio omiljeni lik megapopularnog časopisa “Modra lasta” koji je svojim duhovitim i originalnim odgovorima pružao utjehu u ljubavnim i ostalim jadima školaraca koji su mu mogli povjeriti sve svoje tajne i nedoumice.

Mnogi od nas smo odrastali s Lastanom i “Modrom lastom”. Ja mu nisam pisala, ali sam redovito čitala i pitanja i odgovore.

Dečki i frendice su uvijek tu negdje, ali princa nema

Počnu ti se sviđati dečki, a i ti njima. I dalje maštaš o princu i konju. Možda ti se desio prvi poljubac i čula si zvuk fanfara, ili si bila razočarana jer nije bilo baš nešto posebno.

Ako si popularna onda ti je super, glavna si faca, sve cure se žele družiti s tobom, svi dečki sanjaju o tebi, neki te se i boje, i baš ti je super. Ako nisi popularna, onda ti nije baš lijepo u školi, ali imaš svoje frendice koje isto tako nisu popularne, i kad si s njima, baš ti je super.

A onda si ostavila dragog Lastana i krenula u srednju školu. Možda u svom gradu, možda si se morala preseliti u drugi grad, pa si živjela u đačkom domu. Sve smo zavidjele curama iz đačkih domova jer su mogle raditi što su htjele. Nije bilo mame i tate blizu, nisu morale prati suđe nakon ručka, ali vjerujem da je mamin ručak ipak bio bolji od svakog obroka u đačkom domu. Ali ne možeš imati sve, i mamin ručak i slobodu.

U to doba postaješ sve kritičnija prema sebi i svom izgledu. Zašto nisam kao barbika. Ili kao Ana iz 3C. Ah, kako sam ružna. 

Neke prijateljice ostanu s tobom kroz cijeli život, a s nekima više nemaš zajedničkih interesa, pa se izgubite po putu, i nalazite nove. Roditelji su glupi i naporni, kolutaš očima, možda si i bezobrazna, možda su strogi, nosiš se s promjenama koje nosi pubertet imaš PMS, i dalje sanjaš o princu na bijelom konju. Jesi li normalna?

Treća faza: mlada žena

Polako počinješ osjećati posljedice princezastih bajki, jer shvaćaš da si žensko, i kao žensko imaš svoje mjesto, i uglavnom prihvaćaš to mjesto gdje te smjeste. Zasad.

Na poslu radiš previše, plaćena si premalo, želiš napredovati, ali Marko je postao tvoj šef umjesto da si ti postala njegov, po zaslugama si trebala, ali… Ok, shvatila si, ideš dalje. Kad ti ne daju ovdje napredovati, nađeš drugi, bolji posao, jer najčešće je to jedini način napredovanja.

Okolina ima razna očekivanja od tebe, svi znaju bolje od tebe kako bi trebala živjeti svoj život.

Ako si solo, zašto si solo, ako si se udala, zašto nemaš djecu, ako imaš dijete, zašto nemaš dvoje, ako imaš četvero, kad ćeš stati, zašto imate pesa, a nemate djecu? Ako si posvećena poslu, ganjaš karijeru, hladna si kučka koja misli samo na sebe. Ako se voliš srediti, gle ju kako je namontirana, ako si sportski tip, gle ju kako izgleda, kaj se ne zna bolje obući. Uglavnom, nikad nisi svima po volji. Ne moraš ni biti.

Ali ima i drugačijih situacija

Jednom dok sam čekala u redu u pekari, jedna starija gospođa me pitala: „Kako možete hodati u tako visokim petama!?“ Okrenula sam se da joj podizanjem desne obrve poručim neka gleda svoja posla, ali je s osmjehom rekla: „Ja nikad nisam mogla hodati u tak visokim petama, a uvijek sam htjela.“ Došlo mi je da je zagrlim, ali samo sam se nasmiješila, najljepše što sam mogla, i rekla najskromnije što sam mogla: „A ne znam, navika valjda.“

A gdje je princ?

I dalje uporno misliš da princ na bijelom konju postoji, misliš da si ga našla, ali shvatiš da je ipak samo žaba. Ako ti se posreći, nakon par žaba, napokon ga nađeš i bude vam super. Nekad te ne razumije, ima neke svoje mušice. Nekad ti njega ne razumiješ, ide ti na živce, ali se volite i ima dovoljno vrlina da ti ne trebaju ružičaste naočale da budeš sretna s njim za uvijek.

Osim ako se ne razvedeš. Ali o tome ću kasnije, još si u braku, imaš i djecu ili dijete, i psa, mačku, kanarinca, svekrvu i svu ostalu rodbinu svoju i njegovu.

Često moraš sve sama, od prve žarulje koju promijeniš postaješ majstor za kućne poslove i popravke. Ti si sve i domar i spremačica i kuharica, razvoziš djecu po aktivnostima. Hvala Bogu na internetu i aplikaciji u kojoj možeš vidjeti ocjene, pa ne moraš svaki tjedan na informacije, osim ako ne dobivaš pozive od ravnateljice ili razrednice, pa odeš vidjeti što je tvoje zlato sad napravilo.

Rasturaš na poslu, balansiraš između svih silnih obaveza, nastojiš izgledati fit i dotjerana, zdravo se hraniti.

Trudiš se da budeš u svemu savršena. A znaš da nisi, a misliš da moraš.

Ali tu su još uvijek one tvoje frendice, kradeš trenutke da se s njima opustiš, zabaviš, družiš, ogovaraš svekrvu, žališ se na djecu i muža, ili se hvališ, ovisi o tome kako ti je pao grah.

S njima odahneš od svega, znaju sve tvoje tajne i ti njihove, samo se pogledate i znaš što koja misli. I prasnete u smijeh. Smijete se glupostima koje su vam se desile i koje vam se dešavaju. Nekad se osjećaš kao da si na psihoterapiji, ali umjesto kauča, sjediš na podu s čašom vina u ruci, jer tko treba terapeuta kad imaš svoje vlastite doktore za dušu.

A uvijek možeš pisati i dragom Lastanu.

Četvrta faza: žena u najboljim godinama

Onda ti bude svega dosta, ostaviš suđe za sutra, usisavač pošalješ na vikend, gledaš kroz prozor koji treba oprati i samo navučeš zavjesu, skuhaš si kavu i upališ tv. Dosta je. Trebaš odmor. Ali nemaš mira, pa ustaneš jer ne možeš gledati taj nered, i središ sve. Tako, sad je u redu. Serija je prošla. Nema veze.

Ono mjesto na koje su te smjestili kad si bila mlada, i koje si tada prihvatila, više ne prihvaćaš. Sve manje ti je važno što će netko reći i misliti o tebi. Znaš što želiš, znaš kuda ideš.

Djeca su već velika, odrasla, možda si se i razvela, ali znaš da više sigurno nisi princeza, nego kraljica, a kraljica ne treba princa. Kraljica može imati samo kralja koji se može i zna nositi s tvojim kraljevskim visočanstvom.

Polako dođe perimenopauza i društvo, pa prolaziš kroz taj prirodni proces žene, dostojanstveno, onako sva preznojena od valunga, napuhnuta, s viškom kila, manjkom samopouzdanja, živaca i vremena.

Ali tu su i dalje frendice, možda i kralj, pa je sve lakše.

Pa ti smeta laktoza, pa gluten, pa gledaš one jadne životinje koje tove za tvoj ručak, razmišljaš da prijeđeš u vegane, ali i biljke plaču kad ih bereš. Pa što onda, vodu samo da piješ? Sve manje je ima u svijetu. Od zraka da živiš? Zatrovan je. Ok, laktoza je kritična, ostalo je podnošljivo, ideš dalje.

Kad ideš u ljekarnu, treba ti torba s kojom inače ideš po špeceraj jer količina vitamina, minerala, kremica, seruma, raznih preparata i lijekova više ne stane u tvoju žensku torbicu.

Povezano: Menopauza, pedesete, pola stoljeća – welcome to the club!

Gospođo

Neki dan, zatrebao mi je bankomat, znam da mora biti tu negdje, ali ne znam gdje. Srela sam tri mladića, rane tridesete, pričaju nešto, zafrkavaju se.

„Oprostite dečki, može pitanje?“
„Recite gospođo,“ reče jedan ljubazno s osmjehom.

Gospođo??? Zaboravila sam što sam htjela pitati, ah da, bankomat.

„Evo gospođo, ovuda ravno pa desno.“
„Hvala.“ Gdje je ravno, gdje je desno? Gospođo?
„Gospođo, evo uzmite žvaku,“ pruži prema meni škarniclu s velikim okruglim žvakama koje izgledaju kao male teniske loptice.
„Ma ne treba, hvala.“
„Ma uzmite jednu.“
„Ok, hvala, bok dečki.“

Što je to, je l’ kakva droga? Zašto mi je sad to ponudio? Držim tu žvaku, najrađe bi je bacila, ali neugodno mi je, gledaju me dečki. Hrabro je strpam u usta, pa što bude. Gospođo.

Našla sam ravno pa desno. Žvačem jedva onu žvaku, slatka je, a u sredini onaj strašno kiseli prah, ah, to mi je sin jednom podvalio. Pravim se da je sve super. Nađem bankomat i koš za smeće, bacim žvaku, podignem novce i odem doma.

Čula sam da kad ti se počnu obraćati s „Gospođo“  znaš da više nisi mlada.

Ma, što oni znaju.

I to nije sve

Par dana kasnije kod mene doma sfrendicama, pokušavam pročitati deklaraciju na nekoj kremici. Sitna slova, naočale ne pomažu. Onda sam izvadila iz ladice povećalo, kao da je to najnormalnija stvar, prvu sekundu je nastao tajac. Osjećala sam se kao dijete uhvaćeno s prstima u pekmezu. A onda smo prasnule u smijeh.

Gospođo.

Peta faza: Žena

Ovako ja to vidim. U mirovini sam, uživam, planinarim, putujem s frendicama, i naravno s kraljem ako ga nađem, pečem kolače i ručkove za unuke, sarmu i sve to.

I sad se sjetite nekog od onih videa gdje 3-4 bakice plešu kao da imaju 20 godina. E da, to su moje frendice, a jedna od njih sam ja.

Slobodno nam se pridružite! Voli vas gospođa Zmajica

Povezano: Žene koje prkose stereotipima o starenju i fotograf koji mijenja medijsku priču o starenju